Zločin u Vrhovinama

Dana 24. veljače 2009. godine na Županijskom sudu u Karlovcu započela je glavna rasprava u kaznenom postupku protiv optuženog Nenada Pejnovića, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisanog i kažnjivog po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

Prvostupanjska presuda objavljena je 03. travnja 2009. godine. Optuženiku je izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 godina.

VSRH je u cijelosti potvrdio presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću broj K-DO-4/08 od 27. svibnja 2008. g. tereti se Nenad Pejnović da je dana 04. listopada 1991. g. u selu Vrhovine, zaselak Ćorci, za vrijeme oružanog sukoba i okupacije od strane pobunjenih Srba u okviru tzv. “SAO Krajine”, u kasnim poslijepodnevnim satima, kao pripadnik Milicije tzv. “SAO Krajine”, prema dogovoru i zajedno s ostalim pripadnicima srpskih paravojnih formacija, najprije nezakonito lišio slobode mještane Vrhovina hrvatske nacionalnosti, i to: Martina Čorka, Matu Čorka, Katu Čorak, Stjepana Čorka, Vladimira Čorka i Slavka Čorka, koje su odveli u stanicu Milicije u Vrhovinama, gdje su isti prenoćili, da bi ih idućega dana svi zajedno odveli na predio Ćurinke – Oštri Vršak, gdje su ih potom sve lišili života – dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba i okupacije, protuzakonito zatvorio i ubijao civilno stanovništvo, pa da bi time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću, broj: K-DO-4/08, od 27. svibnja 2008. godine pogledajte ovdje (PDF, 967 KB)

OPĆI PODACI

Županijski sud u Karlovcu

Broj predmeta: K – 11/08

Vijeće za ratne zločine: sudac Ante Ujević – predsjednik Vijeća, sudac Mladen Kosijer – član Vijeća, sutkinja Vesna Britvec – članica Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću, broj K-DO-4/08 od 27. svibnja 2008. g.

Zastupnik optužbe: Zdravko Car, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Karlovcu

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženik: Nenad Pejnović (u pritvoru od 10. veljače 2008. godine)

Branitelji optuženika: Đuro Vučinić i Slađana Čanković, odvjetnici iz Zagreba

Žrtve (ubijeni): Martin Čorak, Mato Čorak, Kata Čorak, Stjepan Čorak, Vladimir Čorak i Slavko Čorak

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

VRHOVINE izvjestaji s rasprave

Dana 18. lipnja 2002. g. djelatnici NP “Plitvička jezera” pronašli su više ostataka ljudskih tijela u šumskom predjelu Ćurinka – Oštri Vrh. Tijekom očevida i ekshumacije, provedenih po Istražnom centru Županijskog suda u Gospiću, pronađeno je više skeleta ljudskih tijela. Dana 15. studenog 2002. g. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Katedri za sudsku medicinu, izvršena je identifikacija mrtvih tijela, kojom prilikom su identificirane naprijed navedene žrtve.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je predmet sa Županijskog suda u Gospiću delegirao Županijskom sudu u Karlovcu, i to iz formalnih razloga. Naime, u predmetima ratnih zločina sudsko vijeće mora u cijelosti biti sastavljeno od sudaca profesionalaca, a budući da se pri Županijskom sudu u Gospiću nije moglo sastaviti vijeće u kojem bi sudili suci koji se već nisu bavili predmetnim slučajem, suđenje je premješteno na Županijski sud u Karlovac.

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu je 03. travnja 2009. godine opt. Nenada Pejnovića oglasilo krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva te mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

Opt. Pejnović oglašen je krivim da je protuzakonito zatvorio civile, koji su dan potom, od strane nepoznatih osoba, odvedeni i lišeni života.

Vijeće nije smatralo dokazanim da je opt. Pejnović sudjelovao u likvidaciji civila.

Temeljem čl. 102. st. 4. ZKP-a pritvor protiv optuženika je produljen.

Presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu pogledajte ovdje (pdf, 3,66 MB).

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 04. studenog 2009. godine. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH je u cijelosti potvrdio presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu.  Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu 03. travnja 2009. proglasilo je opt. Nenada Pejnovića krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

Temeljem čl. 102. st. 4. Zakona o kaznenom postupku optuženiku je produljen pritvor, u kojemu se nalazi od 10. veljače 2008.

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću broj K-DO-4/08 od 27. svibnja 2008. optuženog Nenada Pejnovića se tereti da je 04. listopada 1991. u selu Vrhovine, zaseoku Ćorci, kao pripadnik milicije tzv. SAO Krajine, prema dogovoru i zajedno s ostalim pripadnicima srpskih paravojnih formacija, najprije nezakonito lišio slobode mještane Vrhovina hrvatske nacionalnosti, i to: Martina Čorka, Matu Čorka, Katu Čorak, Stjepana Čorka, Vladimira Čorka i Slavka Čorka, koje su odveli u stanicu Milicije u Vrhovinama, gdje su isti prenoćili, da bi ih idućega dana svi zajedno odveli na predio Ćurinke – Oštri Vršak, gdje su ih potom sve lišili života – dakle, da je protuzakonito zatvorio i ubijao civilno stanovništvo i time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Opt. Pejnović oglašen je krivim da je protuzakonito zatvorio civile, koji su dan potom, od strane nepoznatih osoba, odvedeni i lišeni života. Vijeće nije smatralo dokazanim da je optuženik sudjelovao u likvidaciji civila.

Predmet je Vrhovni sud RH sa Županijskog suda u Gospiću delegirao Županijskom sudu u Karlovcu, zbog nedostatnog broja sudaca na Županijskom sudu u Gospiću.

S obzirom da je vršena delegacija predmeta, smatramo da je trebalo primijeniti odredbe Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv vrijednosti međunarodnog ratnog i humanitarnog prava (NN 175/039) i predmet trebalo delegirati jednom od četiri mjesno nadležna suda po tome Zakonu.

Iako je predsjednik vijeća tijekom dokaznog postupka detaljno i strpljivo ispitivao svjedoke te se prema svim sudionicima u postupku odnosio s uvažavanjem, smatramo da je tijekom postupka počinjeno nekoliko pogrešaka koje bi u konačnici mogle utjecati na valjanost provedenog postupka, ali i na opstojnost presude.

Unatoč protivljenju branitelja optuženog svjedokinja Snježana Valinčić ispitana je na glavnoj raspravi, iako je u svojstvu oštećenika, kao kći ubijenoga Stjepana Čorka, bila prisutna tijekom ispitivanja ostalih svjedoka u istrazi. Prema čl. 198. st. 4. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06 i 152/08 – dalje ZKP) oštećenik, tijekom istrage, može biti nazočan ispitivanju svjedoka samo kad je vjerovatno da svjedok neće doći na glavnu raspravu.

Nadalje, upozorenja svjedocima, u smislu odredbe čl. 324. i 236. ZKP-a, u više navrata nisu uopće pročitana ili upozorenje nije dano dovoljno jasno. Također, prilikom saslušavanja pojedinih svjedoka predsjednik vijeće ih je često prekidao u njihovom izlaganju.[1]

Tijekom unošenja u zapisnik odgovora svjedoka na pitanja predsjednik vijeća pojedine odgovore nije unosio posebno, nego ih je naknadno umetao u prethodno dati sadržaj iskaza pojedinog svjedoka što može stvoriti pogrešnu sliku po pitanju čega se svjedok sam sjetio i rekao u slobodnom izlaganju, a čega se prisjetio nakon postavljenih pitanja. Iako je i ovakvo diktiranje zapisnika u skladu s postojećim zakonskim propisima, ovakva praksa je višestruko manjkava, prvenstveno zbog nemogućnosti potpune rekonstrukcije tijeka suđenja za potrebe Vijeća, Vrhovnog suda, stranaka i čuvanja autentičnih izjava svih sudionika u postupku. Stoga smatramo da sudovi češće trebaju koristiti mogućnosti audio (i vizualnog) snimanja suđenja u svrhu pravljenja prijepisa (transkripata).

Iako nam nije namjera zadirati u institut slobodnog sudačkog uvjerenja, kojim se sud rukovodi prilikom ocjene dokaza i utvrđivanja činjenica, jer se ono po svojoj prirodi niti ne da preispitivati, smatramo da je sud prvoga stupnja suočenjem svjedoka, kao i ispitivanjem pojedinih svjedoka na glavnoj raspravi (ili kod njihovih kuća, ukoliko se radi o svjedocima koji zbog bolesti nisu u mogućnosti pristupiti na sud), a ne čitanjem njihovih iskaza iz istražnog postupka, mogao preciznije utvrditi činjenice bitne u postupku, što bi moglo utjecati na opstojnost presude pri ocjeni drugostupanjskog suda.