Zločin u Tovarniku

Na Županijskom sudu u Vukovaru 13. travnja 2010. započela je glavna rasprava u postupku protiv Miloša Stanimirovića i još četrnaest osoba, optuženih da su nakon 20. rujna 1991. godine u mjestu Tovarnik civilno stanovništvo hrvatske i nesrpske nacionalnosti raseljavali, ubijali, fizički zlostavljali i prisvajali ili uništavali imovinu pa su time počinili kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – genocid opisano i kažnjivo po čl.119. OKZ RH i ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. OKZ RH uz primjenu čl. 43. OKZ RH.

Optužnica je izmijenjena 10. travnja 2012. godine. Izmjenom optužnice jedanaestorici okrivljenika stavljeno je na teret počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a trojici okrivljenika počinjenje kaznenog djela oružane pobune. U odnosu na jednu okrivljenicu postupak je ranije obustavljen zbog smrti.

Prvostupanjska presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavljena je 23. travnja 2012. godine.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Okrivljenicima se stavlja na teret da su nakon što je dana 20. rujna 1991. godine mjesto Tovarnik okupirano od strane tzv. JNA, pridruženih srpskih paravojnih postrojbi i ekstremnih osoba, pridruživši se okupacionim snagama protivno čl. 3., 27. i 53. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, čl. 51. toč. 2. dopunskog Protokola I, čl. 4. dopunskog Protokola II iste Ženevske konvencije i točke II Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, u cilju da taj prostor učini etnički čistim i da se onemogući daljnji život hrvatskom i drugom nesrpskom stanovništvu, civilno stanovništvo hrvatske i nesrpske nacionalnosti raseljavali, ubijali, fizički zlostavljali i prisvajali ili uništavali imovinu,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civilno stanovništvo ubijali, mučili, nanosili velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, provodili raseljavanja, pljačkali imovinu stanovništva u namjeri da potpuno unište stanovništvo hrvatske nacionalne skupine, ubijali, nanosili teške tjelesne ozljede i stanovništvo prisilno raseljavali,

pa su time počinili krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – genocid opisano i kažnjivo po čl. 119. OKZ RH i ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. OKZ RH uz primjenu čl. 43. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru DO-K-34/00 od 01. veljače 2001. godine možete pogledati ovdje.

Optužnica je izmijenjena 10. travnja 2012. godine. Izmjenom optužnice jedanaestorici okrivljenika stavljeno je na teret počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a trojici okrivljenika počinjenje kaznenog djela oružane pobune.

 

OPĆI PODACI

Županijski sudu u Vukovaru

Predmet: K-6/01

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća; sutkinja Nevenka Zeko, članica Vijeća; sutkinja Zlata Sotirov, članica Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru broj DO-K-34/00, od 01. veljače 2001. godine, izmijenjena 10. travnja 2012. godine

Kazneno djelo: genocida iz čl. 119. OKZ RH i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl.120. OKZ RH, uz primjenu čl. 43. OKZ RH; nakon izmjene optužnice kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i kazneno djelo oružane pobune iz čl. 235. st. 1. (236.f.) KZ RH

Tužitelj: Miroslav Šarić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Vukovaru

Optuženici: Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Boško Miljković, Dragan Sedlić, Branislav Jerković, Jovo Janjić, Milenko Stojanović, Dušan Dobrić, Đuro Dobrić, Jovan Miljković, Katica Maljković, Nikola Tintor, Željko Krnjajić i Radoslav Stanimirović – svi su nedostupni pravosudnim tijelima RH, sudi im se u odsutnosti

Branitelji: Stjepan Šporčić, Šimo Filipović, Jasminka Mandić, Jelica Balog, Dubravko Marjanović, Dražen Marković, Branimir Fingler, Hrvojka Čolaković, Josip Ćorluka, Berislav Knez, Igor Plavšić, Darko Bekavac, Ranko Janjić, Krunoslav Gloković i Domagoj Rešetar

Žrtve (po optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru broj DO-K-34/00, od 01. veljače 2001. godine, a u odnosu na 24 optuženika):

– ubijeni: Ruža Jurić, Ivan Jurić, Željko Vrančić, Antun Šimunić, Berislava Šimunić, Danijel Marinković, Mato Ćuk, Marijan Mioković, Rudolf Rapp, Ivan Zelić, Stjepan Matić, Stipo Kovačević, ? Bilić, N.N., Karlo Grbešić, Anto Markanović, Marko Bošnjak, Ivo Maleševac, Djuro Grgić, Marin Mioković, Branko Salajić, Tomo Glibo, Filomena Glibo, Ivan Burik, Pavao Vrančić, Ilija Džambo, Krešo Puljić, Mato Čulić, Vojko Selak;

– mučeni: Mirko Markutović, Živan Markutović, Andrija Jurić, Tomislav Grgić, Stjepan Marinković, Pavo Donković, Božo Grbešić, Žarko Grbešić, Dragan Hajduk, Glibo Stjepan, Branko Šimunić, Ratko Dovičin, Marin Mitrović, Marijan Matijević;

– protjerani: Ilija Šimunić, Tomislav Grgić i njegova majka, Jozo Beljo i njegova obitelj, Vlatko Glavašić, obitelj Ivana Palijana, Ivo Djurić, Juro Beljo, Mato Ćuk, obitelj Mije Siketića, Andrija Jurić, Stipo Glibo, Vjekoslav Mioković, Josip Djurčinović, Martin Djurčinović, Marija Topić, Marica Grgić, Đuro Grgić, Ivan Zelić, Stjepan Matić, Dragan Hajduk, Mijo Petković;

– tjerani na prinudni rad: Mijo Siketić, Mile Ivančić (ranjen), Stipo Kovačević, Bilić te još jednu osobu N.N., Martin Habčak;

– zapaljene kuće: Marin Šijaković, Vlatko Glavašić, Rudolf Rapp, Dragan Hajduk;

– maltretirani: Marija Palijan, Tanja Palijan, Martin Habčak, Adam Čurčinović

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Optužnica je 1. veljače 2001. godine podignuta protiv 24 okrivljenika.

Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj: Kv-122/01 od 29. listopada 2001. razdvojen je postupak u odnosu na optužene Milenka Stupara, Strahinju Ergića, Dragoljuba Trifunovića, Đorđa Miljkovića, Miću Maljkovića i Janka Ostojića, a u odnosu na njih je i pravomoćno okončan.

Navedenim optuženicima se sudilo u njihovom prisustvu. Milenko Stupar, Strahinja Ergić, Dragoljub Trifunović i Mićo Maljković su oslobođeni optužbi, u odnosu na Janka Ostojića donesena je odbijajuća presuda, dok je Đorđe Miljković osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. Miljković je osuđen jer je u prostorijama zgrade Milicije u Šidu tukao Marijana Matijevića.

Presudu Županijskog suda u Vukovaru broj K-42/01 od 11. siječnja 2002. godine možete pogledati ovdje.

VSRH je 23. kolovoza 2006. godine odbio žalbe Đorđa Miljkovića i državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrdio je presudu suda prvog stupnja. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj: Kv-64/06 od 22. ožujka 2006. razdvojen je postupak u odnosu na Aleksanra Trifunovića. Trifunović je bio u pritvoru i nazočan suđenju, no Županijski sud u Vukovaru je prihvatio uknjižbu kuće kao jamstvo optuženog da će dolaziti na suđenje te ga je pustio da se brani sa slobode. Vrhovni sud je ukinuo rješenje o jamstvu i puštanju iz pritvora, no optuženik je prethodno pobjegao iz RH. Za njim je raspisana međunarodna tjeralica.

Nadalje, u odnosu na optužene Jovana Medića i Božu Rudića postupak je obustavljen zbog smrti.

Rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Vukovaru broj: Kv-288/06 od 26. veljače 2007. riješeno je da će se preostalim optuženicima (petnaestorici) suditi u odsutnosti. Rješenje možete pogledati ovdje.

Na raspravi 11. veljače 2011. predsjednik vijeća je obavijestio prisutne da je zbog smrti obustavljen postupak protiv okr. Katice Maljković.

TOVARNIK izvještaji s praćenja suđenja

 

PRESUDA

Dana 23. travnja 2012. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je prvostupanjsku presudu kojom je odbijena optužba u odnosu na trojicu okrivljenika: Dušana Dobrića, Đuru Dobrića i Jovana Miljkovića – nakon prekvalifikacije kaznenog djela iz optužnice na oružanu pobunu u odnosu na ove okrivljenike primjenjen je Zakon o općem oprostu.

Okrivljenici Branislav Jerković, Jovo Janjić, Milenko Stojanović i Nikola Tintor oslobođeni su optužbe zbog nedostatka dokaza kojima bi se potvrdili navodi u optužnici.

Okrivljenici Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Boško Miljković, Dragan Sedlić, Željko Krnjajić i Radoslav Stanimirović proglašeni su krivima i izrečene su im kazne zatvora: okr. Milošu Stanimiroviću u trajanju od 10 godina, okr. Stevanu Srdiću u trajanju od 8 godina, okr. Dušanu Stuparu u trajanju od 6 godina, okr. Bošku Miljkoviću u trajanju od 8 godina, okr. Draganu Sedliću u trajanju od 6 godina, okr. Željku Krnjajiću u trajanju od 6 godina i okr. Radoslavu Stanimiroviću u trajanju od 5 godina.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE O POSTUPKU

Dana 23. travnja 2012. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je prvostupanjsku presudu kojom su sedmorica okrivljenika proglašena krivima, četvorica su oslobođena optužbe, a u odnosu na trojicu okrivljenika optužba je odbijena.

 Okrivljenici Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Boško Miljković, Dragan Sedlić, Željko Krnjajić i Radoslav Stanimirović proglašeni su krivima i izrečene su im kazne zatvora: M. Stanimiroviću u trajanju od 10 godina, Srdiću 8 godina, Stuparu 6 godina, Miljkoviću 8 godina, Sedliću 6 godina, Krnjajiću 6 godina i R. Stanimiroviću 5 godina. Proglašeni su krivima da su pri „Stanici milicije Tovarnik“, koja je bila smještena u kući Đorđa Cvejića, zajedno s drugim pripadnicima paravojnih formacija od 23. rujna 1991. te tijekom listopada i studenoga 1991. godine protupravno privodili, zatvarali i ispitivali mještane Tovarnika hrvatske i nesrpske nacionalnosti i pritom ih zlostavljali na razne načine, prijetili im smrću, pa su time počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH-a.

Okrivljenici Branislav Jerković, Jovo Janjić, Milenko Stojanović i Nikola Tintor oslobođeni su optužbe zbog nedostatka dokaza kojima bi se potvrdili navodi optužnice.

Nakon što je tužiteljstvo u odnosu na Dušana Dobrića, Đuru Dobrića i Jovana Miljkovića prekvalificiralo kazneno djelo iz optužnice na oružanu pobunu, na ove je okrivljenike primijenjen Zakon o općem oprostu i optužba je odbijena.

Svim okrivljenicima, sukladno Rješenju Županijskog suda u Vukovaru od 26. veljače 2007., potvrđenim Rješenjem VSRH od 13. listopada 2009. godine, suđeno je u odsutnosti.

 Optužnica, raniji postupci i izmjena optužnice

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru broj DO-K-34/00 podignuta je 1. veljače 2001. protiv 24 okrivljenika, koje se teretilo da su u Tovarniku počinili kaznena djela genocida i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Postupak je 2006. godine razdvojen u odnosu na šestoricu dostupnih okrivljenika: Milenka Stupara, Strahinju Ergića, Dragoljuba Trifunovića, Đorđa Miljkovića, Miću Miljkovića i Janka Ostojića. Stupar, Ergić, Trifunović i Mićo Maljković su oslobođeni optužbi, u odnosu na Janka Ostojića donesena je odbijajuća presuda, a Đorđe Miljković osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine.

Nakon uhićenja Aleksandra Trifunovića 2006. godine razdvojen je postupak u odnosu na njega. Trifunović je bio u pritvoru i nazočio je suđenju, no Županijski sud u Vukovaru je prihvatio uknjižbu kuće kao jamstvo optuženog da će dolaziti na suđenje te ga je pustio da se brani sa slobode. VSRH je ukinuo rješenje o jamstvu i puštanju iz pritvora, no optuženik je prethodno pobjegao iz Republike Hrvatske. Za njim je raspisana međunarodna tjeralica.

U odnosu na optužene Jovana Medića i Božu Rudića postupak je obustavljen zbog smrti.

Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru iz 2007. godine, potvrđenim rješenjem VSRH 2009. godine, odlučeno je da će preostalim optuženicima (15) biti suđeno u odsutnosti. U veljači 2011. godine, u tijeku glavne rasprave, obustavljen je postupak i protiv preminule Katice Maljković.

Prvotnom optužnicom okrivljenike se teretilo za ubijanje više desetaka civila hrvatske i ostalih nesrpskih nacionalnosti, fizičko zlostavljanje, raseljavanje te prisvajanje i uništavanje imovine, sve u cilju etničkog čišćenja i onemogućavanja daljnjeg života hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovništva na području Tovarnika, odnosno za počinjenje kaznenih djela genocida i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. No  Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru je 10. travnja 2012. godine, nakon provedenog dokaznog postupka, izmijenilo činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju optužnice. Izmijenjenom optužnicom optuženike se tereti za protupravna privođenja, zatvaranja i ispitivanja mještana Tovarnika hrvatske i ostalih nesrpskih nacionalnosti. Većinu optuženika tereti se za fizičko zlostavljanje civila.

Tijek prvostupanjskog postupka i presuda

Prvostupanjski postupak trajao je dvije godine. Na dvadesetak raspravnih i četiri izvanraspravna ročišta, održana zbog ispitivanja starih i bolesnih svjedoka u mjestima njihovog stanovanja, ispitano je sedamdesetak svjedoka.[1] Izvršen je uvid u brojne materijalne dokaze: šezdeset i jedan smrtni list, ljekarske izvještaje i potvrde, pedesetak zapisnika o sekcijama.

Iskazi brojnih svjedoka danih tijekom glavne rasprave nisu bili suglasni s iskazima iz istrage. Nažalost, iskazi su u istrazi često uzimani neodređeno. Svjedoci su u istrazi najčešće samo izjavljivali da su čuli tko je koga ubio, ali nisu objašnjavali kako im je to postalo poznato – jesu li nešto osobno vidjeli, osobno čuli ili su čuli od točno određene osobe, dok su na glavnoj raspravi jasno iskazivali da ne znaju tko je točno ubio kojeg mještana Tovarnika niti tko je točno koga tukao. Također, brojni svjedoci su izjavljivali da su ih tukli u zatvoru, no da ne znaju tko je to činio. Neposredne spoznaje svjedoka iz istrage često bi tijekom glavne rasprave postale posredne.[2]

Prvostupanjski sud nije optuženike koje je proglasio krivim, proglasio krivim da su provodili deportaciju civila, smatrajući da tijekom postupka nije dokazano da su optuženici koji su proglašeni krivima to činili.

Nadalje, sud nije proglasio krivima niti optuženike koji su u optužnici skupno navedeni da su zlostavljali civile, koji su također svi zajedno navedeni, već je sukladno utvrđenom činjeničnom stanju proglasio krivim svakog optuženika ponaosob, ili više njih, ali točno ih navodeći ukoliko su zajedno fizički zlostavljali točno određenog oštećenika.

Sud pojedine optuženike nije proglasio krivima niti da su zajedno s drugim nepoznatim pripadnicima paravojnih postrojbi protupravno odvodili iz kuća pojedine oštećenike, koji su kasnije pronađeni mrtvi, smatrajući da u optužbi nije uopće precizirano u kakvoj bi uzročno-posljedičnoj vezi bili protupravno zarobljavanje i odvođenje i kasnija ubojstva.

Sud je zaključio da su optuženici Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Boško Miljković, Dragan Sedlić, Željko Krnjajić i Radoslav Stanimirović svojim radnjama u vrijeme okupacije civilno stanovništvo mučili i prema istom postupali nečovječno, primjenjivali mjere zastrašivanja i terora i pljačkali imovinu stanovništva te je to obrazložio za svakog optuženika, odnosno za više njih kada su zajednički počinili kazneno djelo.

Sudsko je vijeće ocijenilo da su okrivljenici koji su proglašeni krivima kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinili s direktnim umišljajem – da su bili svjesni svoga djela i htjeli njegovo izvršenje. Pri odmjeravanju visine kazne, koja je odmjerena u granicama propisanim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (5-20 godina) Vijeće je otegotnim cijenilo i veliku količinu kriminalne volje, upornost i bezobzirnost prilikom nanošenja tjelesnih ozljeda oštećenima. Olakotna okolnost svih je ranija neosuđivanost.

Zaključak

Optužnica za zločine počinjene u Tovarniku podignuta je 2001. godine na temelju iskaza svjedoka, mještana Tovarnika, ispitanih tijekom istrage, koji su svoja saznanja crpili iz pogovora, a ne iz neposrednog opažanja ili posrednog saznanja od svjedoka očevidaca. Nakon provedene rasprave optužnica je značajno reducirana. No niti sve inkriminacije iz takve optužnice Vijeće nije smatralo dokazanima. Vijeće je smatralo da niti jedan okrivljenik nije odgovoran za smrt ijednog ubijenog civila.

Ovaj postupak, proveden u odsutnosti okrivljenih, nije dao odgovor tko su osobe odgovorne za smrt više desetaka civila ubijenih u Tovarniku krajem 1991. godine. Rezultati provedene istrage niti utvrđenja suda o odgovornosti za počinjene zločine, do kojih se došlo na osnovu raspoloživih dokaza, zasigurno ne mogu zadovoljiti preživjele žrtve niti članove obitelji ubijenih.

Prikupljeni dokazi, uglavnom personalni, nedovoljni su za osudu najtežih zločina počinjenih u Tovarniku, a protek vremena od počinjenih zločina donosi bojazan da će zločinci ostati nekažnjeni.