Objavljeno 28.11.2013. | Admin
Zločin u šumi Brezovica
Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku 26. kolovoza 2009. godine objavilo je presudu kojom je Ivica Mirić proglašen krivim da je kao pripadnik pričuvnog sastava PU Sisak u listopadu 1991. godine počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od devet godina.
VSRH je ukinuo presudu Županijskog suda u Sisku od 26. kolovoza 2009. i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje. Javna sjednica VSRH održana je 13. travnja 2010.
Nakon provedenog ponovljenog postupka okrivljenik je 10. lipnja 2010. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.
Sjednica žalbenog vijeća održana je 07. prosinca 2010. VSRH potvrdio je prvostupanjsku presudu.
OPTUŽNICA (SAŽETAK)
Optuženika se tereti da je 09. listopada 1991. godine kao pripadnik pričuvnog sastava PU Sisak, nakon što je saznao da se na liječenju u Zagrebu nalazi Miloš Ćalić, osoba srpske nacionalnosti koju je od ranije poznavao jer su živjeli u istoj ulici, otišao zajedno sa dvojicom nepoznatih pripadnika pričuvne policije, Ilijom Čakarićem i nepoznatom ženskom osobom crvenim kombi vozilom u Klinički bolnički centar “Rebro”, pričekao Miloša Ćalića i rekao mu da pođe s njima, zatim ga dovezao u šumu Brezovica, gdje ga je zajedno sa dvojicom nepoznatih pripadnika pričuvnog sastava policije izvukao iz vozila te ga je zatim usmrtio hicima iz automatske puške, samo zbog toga jer je Miloš Ćalić bio osoba srpske nacionalnosti.
Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku, broj K-DO-4/09, od 01. travnja 2009. godine pogledajte ovdje (PDF, 3,13 MB).
Izmjenjenu optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 07. lipnja 2010. godine možete pogledati ovdje.
OPĆI PODACI
Županijski sud u Sisku
Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća, sudac Željko Mlinarić, član Vijeća, sutkinja Višnja Vukić, članica Vijeća
Vijeće za ratne zločine u ponovljenom postupku: sutkinja Melita Avedić, predsjednica Vijeća; sudac Predrag Jovanić, član Vijeća; sutkinja Alenka Lešić, članica Vijeća
Predmet: K-14/09; K-10/10
Optužnica: ŽDO-a u Sisku, br. K-DO-4/09 od 1. travnja 2009. godine, izmijenjena 07. lipnja 2010.
Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. st. 1. OKZRH
Tužitelj: Marijan Zgurić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Siska
Optuženi: Ivica Mirić, nalazi se u pritvoru od 05. ožujka 2009.
Branitelj: Domagoj Rupčić, odvjetnik iz Siska
Žrtva (ubijen): Miloš Ćalić
IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA
ŠUMA BREZOVICA izvjestaji s pracenja sudjenja
ŠUMA BREZOVICA izvjestaji s ponovljenog sudjenja
PRESUDA
Optuženik je 26. kolovoza proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) godina.
Pisanu presudu možete pogledati ovdje.
VSRH je ukinuo presudu Županijskog suda u Sisku od 26. kolovoza 2009. i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje. Javna sjednica VSRH održana je 13. travnja 2010.
Rješenje VSRH možete pogledati ovdje.
Nakon provedenog ponovljenog postupka okrivljenik je 10. lipnja 2010. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.
Presudu možete pogledati ovdje.
Sjednica žalbenog vijeća održana je 07. prosinca 2010. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH potvrdio je prvostupanjsku presudu.
MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA
Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku objavilo je 26. kolovoza 2009. prvostupanjsku presudu br. K-14/09 kojom je opt. Ivica Mirić proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina. [1)
Optuženiku Miriću u izrečenu kaznu uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru od 2. ožujka 2009. pa nadalje. Prilikom objave presude protiv optuženika je produljen pritvor.
Suđenje opt. Ivicu Miriću prvi je postupak za ratni zločin proveden na Županijskom sudu u Sisku u kojem je optuženik pripadnik hrvatskih postrojbi. S tim u svezi, a s obzirom na naša ranija iskustva u praćenju suđenja za ratne zločine na županijskim sudovima u Republici Hrvatskoj, nismo iznenađeni negativnim pritiscima/otporom lokalne sredine (branitelja i dijela lokalne javnosti) suđenju pripadniku hrvatskih postrojbi.
Tijekom glavne rasprave zabilježili smo slijedeće pritiske i ometanja od strane publike:
– isključenje javnosti sa dijela glavne rasprave za vrijeme svjedočenja Predraga Pavlovića, koji je prilikom davanja iskaza osjećao veliku neugodu i strah za svoju sigurnost i sigurnost svoje obitelji, a dopuštanje praćenja toga dijela rasprave promatračima Građanskog odbora za ljudska prava, Documente i OESS-a, izazvalo je veliko negodovanje publike, a na slijedećem ročištu glavne rasprave predsjednica Vijeća je obavijestila prisutne da je sa visokopozicioniranih mjesta dobila primjedbu što je “praznila sudnicu” pa je pojasnila ulogu promatrača Documente, Građanskog odbora za ljudska prava i OESS-a [2];
– za vrijeme svjedočenja Ilije Čakarića, koji je svojim iskazima teretio optuženika, iz publike su se čuli komentari, zbog čega je predsjednica Vijeća morala tražiti red u sudnici;
– od sestre oštećenog Čalića saznali smo da je jedna od osoba koje su svojom prisutnošću suđenju podržavali opt. Mirića grubim psovkama vrijeđala istu;
– nakon završetka glavne rasprave, dio osoba iz publike poredao se s obje strane ulaza u sudnicu te su pljeskale u trenutku izlaska opt. Mirića;
– za vrijeme iznošenja obrane optuženog predsjednica Vijeća je u više navrata morala reagirati na upadice rođakinje oštećenog Ćalića, koja se nalazila u publici;
– prilikom izricanja presude jedna je osoba iz publike, nezadovoljna presudom, glasno protestirala riječima: “E moji Hrvati, ništa nismo naučili iz povijesti”, nakon čega ju je predsjednica Vijeća udaljila iz sudnice, a potom je još jedna osoba prosvjedovala te sama izašala iz sudnice.
Ne ulazeći u slobodno sudačko uvjerenje i zaključak suda o (ne)postojanju činjenica bitnih za odlučivanje o meritumu, primjetili smo da se sud nije poslužio mogućnošću suočenja svjedoka čiji se iskazi nisu slagali o nekim činjenicama.[3]
Iako je okrivljenik u svojoj obrani spomenuo imena/nadimke dvije nepoznate osobe (“Blaž” i “Štef”), koje su inkriminiranog dana došle u bolnicu po ošt. Čalića, i čak naveo gdje im je bila postrojba i tko im je bio zapovjednik (Jadranko Garbin), te je naveo da ima saznanja da su “Blaž” i Jadranko Garbin kasnije poginuli, ni državno odvjetništvo ni sud nisu na raspravi pokušali utvrditi njihov identitet, iako se iz tijeka glavne rasprave nije moglo zaključiti da je identitet ovih osoba poznat.
[1] Optuženik je oglašen krivim što je 9. listopada 1991. kao pripadnik pričuvnog sastava Policijske uprave Sisak, nakon što je saznao da se na liječenju u Kliničkom bolničkom centru “Rebro” u Zagrebu nalazi Miloš Čalić, osoba srpske nacionalnosti kojeg je od ranije poznavao jer su živjeli u istoj ulici, otišao zajedno sa dvojicom nepoznatih pripadnika pričuvnog sastava policije te pričuvnim policajcem Ilijom Čakarićem i nepoznatom ženskom osobom kombi vozilom u Klinički bolnički centar “Rebro”, pričekao Miloša Čalića te mu rekao da pođe sa njima, a zatim dovezli Miloša Čalića u šumu Brezovica u blizini Siska, gdje ga je zajedno sa dvojicom nepoznatih pripadnika pričuvnog sastava policije izvukao iz vozila te ga natjerao da hoda prema mostiću na kanalu “Dužec” oko 50 metara udaljenom od vozila, gdje je zatim Miloš Čalić usmrćen hicima iz vatrenog oružja samo zbog toga što je bio srpske nacionalnosti.
[2] U čl. 294. st. 2. ZKP-a navedeno je da vijeće može dopustiti da na glavnoj raspravi iz koje je javnost isključena budu nazočne pojedine službene osobe, znanstveni i javni radnici.
[3] Radi se o iskazima svjedoka Predraga Pavlovića i Damira Božičevića, odnosno svjedoka Ivana Vojnića Hajduka i Damjana Ivaniša.
MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA
U ponovljenom postupku[1] Županijski sud u Sisku 10. lipnja 2010. presudio je da je optuženi Ivica Mirić kriv što je dana 9. listopada 1991., kao pripadnik pričuvnog sastava Policijske uprave Sisak, nakon što je saznao da se na liječenju u Kliničkom bolničkom centru “Rebro” u Zagrebu nalazi Miloš Čalić, osoba srpske nacionalnosti, otišao zajedno s dvojicom nepoznatih pripadnika pričuvnog sastava policije, pričuvnim policajcem Ilijom Čakarićem i jednom nepoznatom ženskom osobom, kombi vozilom iz bolnice odveo Miloša Čalića, a zatim vozeći u pravcu Siska, između mjesta Lekenik i Dužica naložio vozaču da skrene s glavne ceste na šumski put i zaustavi automobil, a zatim s dvojicom nepoznatih pripadnika pričuvnog sastava policije izvukao Miloša Čalića iz vozila i krenuo s njim prema drvenom mostiću udaljenom oko 50 m od vozila, gdje je Miloš Čalić usmrćen hicima iz vatrenog oružja, samo zbog toga što je bio srpske nacionalnosti, da bi dana 10. listopada 1991. tijelo oštećenog bilo pronađeno u šumi Brezovica. Zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva opt. Ivici Miriću izrečena je kazna zatvora u trajanju od devet godina.[2]
Ponovljeni postupak pred izmijenjenim vijećem Županijskog suda u Sisku proveden je na dva ročišta (26. svibnja i 10. lipnja 2010.). Novi dokazni prijedlozi županijskog državnog odvjetništva koji su se odnosili na okolnost premještanja tijela žrtve te utvrđenje identiteta jednog od nepoznatih počinitelja ponovnim saslušanjem svjedoka očevica odbijeni su kao nebitni.
Vijeće je utvrdilo kao nesporno da je žrtva Miloš Čalić, osoba srpske nacionalnosti, iz Siska, da je isti bio žrtva i prije samog usmrćivanja, jer je njegova obiteljska kuća u Sisku minirana 14. rujna 1991., da je patio od psihičkih smetnji, anksioznosti i tjeskobe te da se liječio u bolnici “Rebro” u Zagrebu. Nije bilo sporno niti da je oštećenik umro nasilnom smrću hicima iz vatrenog oružja 9. listopada 1991.
Nesporno je i da je skupina pripadnika pričuvnog sastava PU Sisak došla u bolnicu “Rebro” u Zagrebu te da je Miloša Čalića odvela iz bolnice. Nije sporno niti da su u skupini pričuvnih policajaca bili okrivljeni Ivica Mirić i svjedok Ilija Čakarić.
Prvostupanjski sud je kao vjerodostojno ocijenio svjedočenje Ilije Čakarića o načinu i mjestu izvršenja zločina. Svjedočenje Ilije Čakarića djelomično je potvrđeno i izjavama drugih svjedoka o okrivljenikovom prethodnom “proganjanju” (prijetnjama usmrćivanjem i sl.) žrtve.
I nakon ponovljenog postupka ostalo je neutvrđeno tko su druga dvojica počinitelja zločina te tko je djevojka koja je sudjelovala u odvođenju žrtve iz bolnice. Isto tako, ostalo je neutvrđeno kako je mrtvo tijelo pronađeno na posve drugoj lokaciji od one na kojoj je Miloš Čalić usmrćen.
Prvostupanjski sud nije postupio po uputama navedenim u ukidbenom rješenju Vrhovnog suda RH, jer niti nakon ponovljenog postupka nije analizirao sve izjave svjedoka i doveo ih u vezu, posebno s prikupljenim materijalnim dokazima, a nije izveo niti dodatne dokaze radi utvrđenja identiteta nepoznatih počinitelja.
Iako valoriziranje “sudjelovanja i doprinosa Domovinskom ratu” olakotnom okolnošću pri odmjeravanju kazne počiniteljima koji su kao pripadnici hrvatskih postrojbi počinili kazneno djelo ratnog zločina ukazuje na moguću pristranost, sud je kao olakotne okolnosti cijenio okrivljenikovo sudjelovanje u Domovinskom ratu tijekom cijelog njegovog trajanja, činjenicu da je višestruko odlikovan te njegovu raniju nekažnjavanost. Intenzitet ugrožavanja zaštićenog dobra i okolnosti počinjenja djela (izvođenje bolesne osobe iz bolnice) sud je ocijenio otegotnim okolnostima prilikom odmjeravanja kazne.
Iz praćenja ovoga sudskog postupka razvidno je da je istraživanje ovoga zločina započelo nakon pronalaska tijela Miloša Čalića u šumi Brezovica. Okrivljenik je već tada dao izjavu policiji te su već tada izvedene pojedine istražne radnje. Do pokretanja istrage pred Županijskim sudom u Sisku prošlo je punih 18 godina, što je pridonijelo nedorečenoj osuđujućoj presudi i otvorenim predistražnim postupkom radi utvrđenja ostalih, za sada nepoznatih počinitelja, u obrani okrivljenog Mirića spomenutih kao Blaž i Joža.
[1] Vrhovni sud RH rješenjem od 24. ožujka 2010. prihvatio je žalbu opt. Mirića, ukinuo prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Sisku od 26. kolovoza 2009. kojom je optuženik bio proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina te je vratio predmet na ponovno raspravljanje prvostupanjskom sudu. Vrhovni je sud smatrao da optuženik opravdano u žalbi osporava prvostupanjsku presudu ističući da prvostupanjski sud nije dao razloge i ocjenu pojedinih dijelova izvedenih dokaza, iskaza ispitanih svjedoka, koji bi mogli otkloniti optuženikovu kaznenu odgovornost.
[2] VSRH, na sjednici žalbenog vijeća održanoj 07. prosinca 2010., u cijelosti je potvrdio presudu prvostupanjskog suda donijetu od 10. lipnja 2010.
