Objavljeno 28.11.2013. | Admin
Zločin u Slunju i okolnim mjestima
Na Županijskom sudu u Karlovcu 01. prosinca 2009. okr. Mićo Cekinović proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine.
VSRH je ukinuo presudu Županijskog suda u Karlovcu.
U ponovljenom postupku Vijeće za ratne zločine Županijskog suda Karlovcu 04. svibnja 2010. opt. Cekinovića proglasilo je krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.
Žalbena sjednica VSRH održana je 27. listopada 2010. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu.
Iako je glavna rasprava u trećem (drugom ponovljenom) postupku započela na Županijskom sudu u Karlovcu – Stalnoj službi u Gospiću, predmet je delegiran Županijskom sudu u Rijeci.
Nakon provedene treće (druge ponovljene) rasprave Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci 23. prosinca 2011. proglasilo je optuženika krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.
Sjednica žalbenog Vijeća VSRH održana je 30. siječnja 2013. godine. Prvostupanjska presuda je potvrđena.
OPTUŽNICA (SAŽETAK)
Okrivljeniku se optužnicom ŽDO u Karlovcu stavlja na teret da je u studenom 1991. kao zapovjednik čete “TO Primišlje” koja je bila u sastavu paravojske “SAO Krajine”, na području grada Slunja i okolnih mjesta, protivno odredbama međunarodnih konvencija, dozvoljavao i naređivao da se mještane hrvatske nacionalnosti lišava slobode, fizički zlostavlja i ubija te da se pale i razaraju zgrade. Sukladno tome, pripadnici njegove postrojbe jednu su osobu uhitili, izudarali i bez pravne osnove zatvorili, dok su jednog civila ubili i zapalili njegovu kuću, a veći su dio stanovništva hrvatske nacionalnosti protjerali iz njihovih domova.
Tereti ga se da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.
Optužnicu možete pročitati ovdje.
Izmjenu optužnice od 4. listopada 2011. možete pogledati ovdje.
OPĆI PODACI
Županijski sud u Karlovcu
Vijeće za ratne zločine: sudac Ante Ujević, predsjednik Vijeća, sutkinja Alenka Laptalo, članica Vijeća, sudac Juraj Dujam, član Vijeća
Vijeće za ratne zločine u trećem (drugom ponovljenom) postupku: sudac Dušan Šporčić, predsjednik Vijeća, sutkinja Dubravka Rudelić, članica vijeća, sutkinja Milka Vraneš, članica vijeća
Županijski sud u Rijeci
Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci u trećem (drugom ponovljenom) postupku: sutkinja Ika Šarić, predsjednica Vijeća, sudac Zoran Sršen, član Vijeća, sudac Valentin Ivanetić, član Vijeća
Broj spisa: K-17/09
Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu broj KT-36/95 od 30. srpnja 2009., izmijenjena na glavnoj raspravi 04. svibnja 2010. te na glavnoj raspravi 4. listopada 2011.
Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZRH
Tužitelj: Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu, zastupano po zamjeniku županijskog državnog odvjetnika Zdravku Caru; Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, zastupano po zamjeniku županijskog državnog odvjetnika Dorisu Hrastu
Okrivljenik: Mićo Cekinović, u pritvoru od 06. srpnja 2009.; prethodno u ekstradicijskom pritvoru (od 16. travnja 2009.)
Branitelj okrivljenika: Luka Šušak, odvjetnik iz Zagreba
Žrtve: Pavo Ivšić (ubijen), Tomo Kos i Milan Kos (zatvoreni, pretučeni)
IZVJEŠTAJI S RASPRAVE
SLUNJ I OKOLNA MJESTA – izvjestaji
SLUNJ I OKOLNA MJESTA – izvjestaji s ponovljenog sudjenja
SLUNJ I OKOLNA MJESTA – izvjestaji s treceg (drugog ponovljenog) sudjenja
Iako je glavna rasprava u trećem (drugom ponovljenom) postupku započela na Županijskom sudu u Karlovcu – Stalnoj službi u Gospiću, predmet je delegiran Županijskom sudu u Rijeci.
SLUNJ I OKOLNA MJESTA – izvjestaji s treceg (drugog ponovljenog) sudjenja pred ZS Rijeka
PRESUDA
Dana 01. prosinca 2009. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu donijelo je presudu kojom je okr. Mićo Cekinović proglašen krivim. Primjenom odredaba o ublažavanju kazne zbog naročito izraženih olakotnih okolnosti izrečena mu je kazna zatvra u trajanju od jedne godine.
Presudu Županijskog suda u Karlovcu od 01. prosinca 2009. pogledajte ovdje.
Javna sjednica VSRH održana je 24. ožujka 2010. godine. Izvještaj sa sjednice možete pročitati ovdje. Presuda Županijskog suda u Karlovcu je ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje.
Ukidbeno rješenje VSRH pogledajte ovdje.
Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu opt. Cekinovića je 04. svibnja 2010. proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.
Presudu Županijskog suda u Karlovcu od 04. svibnja 2010. možete pogledati ovdje.
Žalbena sjednica VSRH održana je 27. listopada 2010. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu. Rješenje VSRH možete pogledati ovdje.
Nakon provedene treće (druge ponovljene) rasprave Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci 23. prosinca 2011. proglasilo je optuženika krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.
Sjednica žalbenog Vijeća VSRH održana je 30. siječnja 2013. godine. Prvostupanjska presuda je potvrđena.
MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA
Presudom Županijskog suda u Karlovcu broj K-19/02 od 1. prosinca 2009. opt. Mićo Cekinović proglašen je krivim što je u studenom 1991. kao zapovjednik čete TO Primišlje, u sastavu vojske tzv. SAO Krajine, prije i za vrijeme napada i okupacije Slunja te okolnih mjesta, u svrhu protjerivanja pučanstva hrvatske nacionalnosti dozvoljavao i naređivao da se mještani hrvatske nacionalnosti lišavaju slobode i fizički zlostavljaju, pa su tako optuženiku potčinjeni uhitili i izudarali civila Tomu Kosa, a prilikom napada na Slunj dozvolio da se građani ubijaju zbog čega je od pripadnika njegove postrojbe lišen života Pave Ivšić, te da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH. Uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine.[1]
Optužnicom se opt. Cekinovića tereti šire od kriminalne količine za koju je osuđen. Stavlja mu se na teret i da je dozvoljavao da pripadnici njegove postrojbe pale i razaraju zgrade te da protjeruju stanovništvo hrvatske nacionalnosti.
Nakon provedenog postupka za sud je bilo nesporno:
‑ da je u kritično vrijeme optuženik bio zapovjednik čete TO Veljun, koja je bila dio Rejonskog štaba TO Veljun (dalje RŠTO Veljun), a sve u sastavu paravojske tzv. SAO Krajine;
– da je četa sudjelovala u okupaciji Slunja i okolnih hrvatskih naselja;
– da je akcija, koju je zapovijedio zapovjednik RŠTO Veljun Milan Strunjaš, imala za konačni cilj protjerivanje hrvatskog pučanstva;
– da su u vojnoj akciji paljene i razarane zgrade;
– da je optuženikov potčinjeni ubio civila Pavu Ivšića;
– da su prije akcije gotovo svi Hrvati napustili područje zahvaćeno akcijom.
Sporno je za sud bilo:
– može li se postrojbi kojom je zapovijedao optuženik pripisati uništavanje civilnih objekata;
– jesu li optuženikovi potčinjeni protjerivali stanovništvo hrvatske nacionalnosti;
– koja je odgovornost optuženika u pogledu lišavanja slobode i fizičkog zlostavljanja Tome Kosa;
– koja je odgovornost optuženika u pogledu lišavanja života Pave Ivšića.
U odnosu na dio optužbe kojim se optuženika tereti da je dozvoljavao paljenje i razaranje zgrada, pored nesporne činjenice da su u vojnoj akciji paljene i razarane zgrade, sud je utvrdio da nema dokaza da bi to činili upravo optuženikovi podređeni, pa u odnosu na taj dio optuženik nije ni proglašen krivim.
U odnosu na protjerivanje stanovništva hrvatske nacionalnosti sud je utvrdio da u trenutku početka vojnog djelovanja zapovjednikove postrojbe, kao i nakon okupacije Slunja i okolnih mjesta, gotovo nitko od hrvatskog pučanstva više nije bio na tom području. Zbog toga izreka presude nije obuhvatila taj dio činjeničnih navoda iz optužnice.
Sud zaključak o odgovornosti optuženika u pogledu lišavanja slobode i fizičkog zlostavljanja Tome Kosa temelji na iskazima samog oštećenog, kao i svjedoka Mile Jančića, koji je potvrdio da je u kritično vrijeme Đuro Grubor, neposredni počinitelj lišavanja slobode i nanošenja ozljeda Tomi Kosu, bio u postrojbi TO Primišlje.
Sud je iskaz oštećenika Tome Kosa ocijenio uravnoteženim.[2]
Dio obrane optuženika u kojem on navodi da mu uopće nije poznat ovaj događaj, kao niti iskaz svjedoka Jove Miloševića, koji potvrđuje optuženikovu obranu, sud nije prihvatio, uz obrazloženje da je navedeni svjedok predložen po optuženiku, da je bio pripadnik optuženikove postrojbe te da je stoga iskazivao zaštitnički u odnosu na optuženika.[3]
Činjenica da u Popisu pripadnika čete TO Primišlje nema imena Đure Grubora, sud nije našao problematičnim, s obzirom da je svjedok Jovo Milošević tvrdio da je Đuro Grubor bio stvarni pripadnik te postrojbe, da su pripadnici jedne postrojbe često prelazili u drugu, a da se o tome nije vodila uredna evidencija, a povrh toga sud je naveo da je, čak i da Đuro Grubor nije bio pripadnik TO Primišlje, iz iskaza Tome Kosa razvidno da je optuženik tempore criminis imao nad Gruborom nadređenu ulogu.
U odnosu na ubojstvo civila Pave Ivšića nesporno je da je isti lišen života po pripadniku TO Primišlje Nenadu Tepavcu (ispitanom u ovome postupku u svojstvu svjedoka), o čemu postoji i pravomoćna presuda.[4]
Sud je zaključio “da je optuženik dozvolio da ovako postupa pripadnik njegove postrojbe Nenad Tepavac”, u prilog čemu navodi da nema garancije da je optuženik jasno upozorio pripadnike svoje postrojbe na dužnost poštivanja Ženevskih konvencija u pogledu civila i ratnih zarobljenika, da je optuženik morao biti u blizini događaja te da optuženik nije ni na koji način proveo postupak oko ispitivanja odgovornosti Nenada Tepavca. Odgovornost optuženika sud nalazi u “suštinskim propustima u rukovođenju optuženika”, iz čega zaključuje da je riječ o kaznenom djelu nečinjenjem, odnosno da je optuženik svojim propustima pridonio da do lišenja života oštećenika dođe, tj. da nije kao zapovjednik poduzeo dužne radnje da do najtežih posljedica ne dođe.
No sud, pored činjenice da nije naveo na kojoj zakonskoj odredbi temelji osnovu odgovornosti optuženika za nečinjenje, a radi se o odredbi čl. 28. OKZRH, nije razjasnio ni svoj zaključak da je optuženik dozvolio postupanje Nenada Tepavca kao pripadnika optuženikove postrojbe.
U ponašanju optuženika (eventualno) se radi o nepoduzimanju dužnih radnji (upozoravanja sebi podređenih na obvezu poštivanja odredbi Ženevske konvencije) kako bi se spriječio nastup posljedica (u konkretnom slučaju smrt i fizičko zlostavljanje civila).
Formulacija “dozvolio”, koju koristi sud, je neadekvatna jer se može višeznačno shvatiti, iako se u nastavku presude objašnjava kako je riječ o nečinjenju i optuženikovim propustima, no nigdje, kako je ranije već rečeno, se ne navodi korelacija između čl. 120. i čl. 28. OKZRH.
Nadalje, činjenica je da je opt. Tepavac osuđen za ubojstvo iz čl. 34. st. 1. KZRH, dok je njemu nadređeni Cekinović proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.
Iako se utvrđena odgovornost opt. Cekinovića zasniva na dva događaja: lišavanju slobode i fizičkom zlostavljanju Tome Kosa te ubojstvu Pave Ivšića, a uvažavajući stajalište da nadređeni odgovara za svoje propuštanje, a ne za radnje sebi podređenih, postavljamo pitanje je li pravno prihvatljivo da podređeni, kao neposredni počinitelj, bude osuđen za jedno kazneno djelo (ubojstvo), a njegov nadređeni, kao naredbodavac ili osoba koja je propustila spriječiti počinjenje, za drugo (teže) kazneno djelo (ratni zločin protiv civilnog stanovništva)?
Kao olakotne okolnosti navedene su ranija neosuđivanost, pozitivan odnos prema civilima smještenim u skloništu u Slunju te prema zarobljenom hrvatskom vojniku Jurju Jurašinu. Posljednje navedeno cijenjeno je kao naročito izražena olakotna okolnost, što je poslužilo kao osnova za izricanje kazne zatvora od godinu dana, minimumu koji je moguće izreći za predmetno kazneno djelo uz korištenje odredbi o ublažavanju kazne.
[1] VSRH je 24. ožujka 2010. ukinuo navedenu presudu, a potom je u ponovljenom postupku optuženik 4. svibnja 2010. proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora od 4 godine.
[2] Oštećenik je najveće negativnosti pripisao Đuri Gruboru, dok je optuženika doživljavao kao dominantnu vojnu osobu u događaju, s obzirom da je upravo njega Đuro Grubor pitao: “Cekin, kuda s njim”, s tim što je kasnije i čuo da je optuženik bio zapovjednik voda.
[3] Svjedok Milošević je naveo da je kritične zgode vidio Đuru Grubora, no ne i optuženika.
[4] Presudom Županijskog suda u Karlovcu br. K-17/07 11. listopada 2007. opt. Nenad Tepavac proglašen je krivim za kaznena djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH (činjenično: ubojstvo Pave Ivšića) i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH (činjenično: zlostavljanje civila Slavka Flanjka i Tome Kosa) te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Presudom VSRH br. I Kž-1265/07 1. listopada 2008. prvostupanjska presuda je preinačena te je odbijena optužba za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH, jer je sud povrijedio pravilo specijalnosti čl. 14. Europske konvencije o izručenju, čime je povrijeđen i kazneni zakon na štetu optuženika. Naime, u odnosu na navedeno djelo izručenje nije traženo pa se opt. Tepavcu nije moglo niti suditi. U dijelu presude koji se odnosio na ubojstvo Pave Ivšića VSRH je izmijenio odluku o sankciji, izrekavši mu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.
MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA
Ponovljena glavna rasprava u postupku protiv opt. Miće Cekinovića završena je na samo jednom ročištu, koje je trajalo ukupno četiri sata.
Iako je način izvršenja djela uglavnom nečinjenje, niti u optužnici niti u presudi u pravnoj kvalifikaciji djela nije navedena zakonska odredba kojom je reguliran takav način izvršenja djela.
Prilikom izricanja presude optuženiku je produljen pritvor i zbog zakonske osnove iz čl. 102. st. 1. t. 4. Zakona o kaznenom postupku (naročito teških okolnosti počinjenja djela), iako je pri odlučivanju o visini kazne sud optuženiku cijenio brojne olakotne okolnosti, zbog čega mu je u konačnici i izrekao kaznu zatvora u trajanju od 4 godine, blažu od propisane za predmetno kazneno djelo.
Obrazloženje
U ponovljenom postupku[1] održanom 4. svibnja 2010. Županijski sud u Karlovcu presudio je da je optuženi Mićo Cekinović kriv što je u studenom 1991., kao zapovjednik čete “TO Primišlje” koja je bila u sastavu paravojske “SAO Krajine”, na području grada Slunja i okolnih mjesta, protivno odredbama međunarodnih konvencija, dozvoljavao i naređivao da se mještane hrvatske nacionalnosti lišava slobode, fizički zlostavlja i ubija te da se pale i razaraju zgrade. Sukladno tome, pripadnici njegove postrojbe jednu su osobu uhitili, izudarali i bez pravne osnove zatvorili, dok su jednog civila ubili i zapalili njegovu kuću, a veći dio stanovništva hrvatske nacionalnosti protjerali su iz njihovih domova. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 4 godine.[2]
Ponovljeni postupak pred neizmijenjenim vijećem Županijskog suda u Karlovcu (dokazni postupak, vijećanje i objava presude) trajao je ukupno četiri sata. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u iskaze svjedoka i materijalnu dokumentaciju spisa, a novi dokazni prijedlog branitelja na okolnost utvrđenja je li žrtva Pavo Ivšić bio civil odbijen je kao nebitan.
U tako provedenom ponovljenom postupku, u kojemu je razvidno da se u provođenju glavne rasprave i donošenju presude rukovodio stavovima Vrhovnog suda, prvostupanjski sud je:
– za palež i razaranje zgrada u Slunju i okolnim mjestima te za protjerivanje stanovništva hrvatske nacionalnosti kao dokaz uzeo vojnu taktiku JNA da se prije napada na pojedino mjesto isto sustavno granatira, s osnovnim ciljem zastrašivanja civilnog stanovništva radi napuštanja područja, zaplijenjenu dokumentaciju nakon vojne-redarstvene operacije Oluja (temeljne zapovijedi napada na Slunj) te svjedočenje Branka Adžibabe koji je potvrdio da je Slunj bio granatiran prije zaposjedanja grada. Sud je optuženikovu odgovornost sagledao u širem kontekstu cijele vojne operacije, a ne samo u izoliranom ponašanju njegove postrojbe;
– za zlostavljanje i protupravno zarobljavanje civila Tome Kosa, kao istinit ocijenio iskaz oštećenog, kao i tvrdnje Đure i Jove Miloševića da je optuženik znao da je Tomo Kos fizički maltretiran te da je naredio njegovo privođenje;
– u odnosu na ubojstvo Pave Ivšića, zaključio da nema čvrste garancije da je optuženik kao zapovjednik jasno upozorio svoje podređene da se čvrsto drže pravila Ženevske konvencije te da se može izvesti zaključak da je optuženik dozvolio da prilikom vojnog djelovanja pripadnici njegove čete lišavaju života civile, što je i učinio Nenad Tepavac, pripadnik njegove postrojbe. Sud je posebno naveo da je optuženik počinio kazneno djelo nečinjenjem (nije izravno zapovijedio ubojstvo), da kao zapovjednik nije poduzeo dužne radnje da osigura uvjete da do najtežih posljedica ne dođe.
Vijeće je kao olakotne okolnosti cijenilo optuženikovu raniju neosuđivanost, obiteljske prilike, što se izravna odgovornost ogleda samo kroz uhićenje Tome Kosa, dok se ostale posljedice pripisuju njegovim propustima, odnos optuženika prema uhićenim civilima i zaštitu života zarobljenog hrvatskog vojnika Jurja Jurašina pa je optuženiku stoga odredilo kaznu nižu od propisanog minimuma za ovo kazneno djelo.
Pravna kvalifikacija kaznenog djela u ovom predmetu ne slijedi u potpunosti činjenični opis samog djela. Naime, opt. Cekinovića se tereti i nepravomoćno je osuđen što je kao zapovjednik dozvoljavao i naređivao nedopuštena postupanja, no u pravnoj kvalifikaciji se ne navodi čl. 28. OKZRH, koji bi sugerirao da je djelo izvršeno i nečinjenjem. Za razliku od pravne kvalifikacije u optužnici i presudi, u obrazloženju presude izričito se navodi da je djelo, izuzev izdavanja naredbe za uhićenje Tome Kosa, izvršeno nečinjenjem, tj. propustom optuženika da poduzme dužne radnje.
Prilikom objave presude okrivljenom Mići Cekinoviću rješenjem Vijeća produljen je pritvor temeljem čl. 102. st. 1. točka 1. i 4. Zakona o kaznenom postupku[3]. Vrhovni sud RH je 14. svibnja 2010. djelomično prihvatio žalbu okrivljenog te preinačio rješenje prvostupanjskog suda pa je pritvor optuženiku produljen samo temeljem pritvorske osnove iz čl. 102. st. 1. točka 1. ZKP, jer i dalje postoje okolnosti koje upućuju na opasnost bijega (optuženik ima dvojno državljanstvo, u Republici Srbiji mu prebiva obitelj, iz čega proizlazi da nije čvrsto vezan za područje Republike Hrvatske). Prema ocjeni VSRH nisu ostvareni razlozi za određivanje pritvora iz čl. 102. st. 1. točka 4. ZKP, odnosno posebno teške okolnosti djela. To je uostalom i sam prvostupanjski sud, obrazlažući izricanje kazne ispod zakonom propisanog minimuma za predmetno kazneno djelo, naveo u svojoj presudi.
[1] Prethodno je Vrhovni sud RH 24. ožujka 2010. ukinuo prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Karlovcu kojom je optuženik 1. prosinca 2009. proglašen krivim i, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. VSRH nije bio mišljenja da je ispravan zaključak prvostupanjskog suda o nedokazanosti odgovornosti optuženika za uništavanje zgrada i protjerivanje hrvatskog stanovništva. VSRH uputio je prvostupanjski sud da u ponovljenom postupku analizira sve dokaze pojedinačno, ali i da ih poveže u cjelinu, da inkorporira događaj u širi kontekst zbivanja u Slunju u tom vremenu te razmotri i ocijeni djelovanje optuženikove postrojbe u organiziranoj i koordiniranoj operaciji zauzimanja čitavog grada, kao i da iskaze svjedoka valorizira u korelaciji s obimnom dokumentacijom iz spisa.
[2] VSRH je na sjednici žalbenog vijeća ukinuo navedenu presudu i predmet po drugi puta vratio prvostupanjskom sudu na ponovljeno suđenje. Navedena sjednica održana je 24. listopada 2010.
[3] Članak 102. stavak 1:
Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:
1) ako postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da će pobjeći (krije se, ne može se utvrditi njezina istovjetnost….)
4) ako su u pitanju kaznena djela: ubojstva, razbojništva, silovanja, terorizma, otmice, zlouporabe opojnih droga, iznude, zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, zlouporabe položaja ili ovlasti, udruživanja za počinjenje kaznenog djela ili kojeg drugog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od dvanaest godina ili teža kazna, ako je to neophodno zbog posebno teških okolnosti djela.
PRIKAZ I MIŠLJENJE O PROVEDENOM PONOVLJENOM PRVOSTUPANJKOM POSTUPKU PRED ŽUPANIJSKIM SUDOM U RIJECI
Dana 23. prosinca 2011. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci proglasilo je optuženog Miću Cekinovića krivim jer je, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, iako je bio dužan, propustio spriječiti, a time je podržao, ubijanje civilnog stanovništva, nanošenje ozljeda tjelesnog integriteta civilnom stanovništvu, protuzakonito i samovoljno uništavanje i pljačkanje njihove imovina, provođenje njihovog raseljavanja ili preseljavanja te općenito nečovječno postupanje prema civilnom stanovništvu, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva.
Provedenim dokaznim postupkom utvrđena je optuženikova zapovjedna odgovornost, jer iako je kao zapovjednik TO Primišlje, koja je djelovala u sastavu vojske tzv. SAO Krajine, imao znanje da su njegovo podređeni činili radnje koje ulaze u zakonski opis kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ujedno je imao i ovlasti da takvo njihovo ponašanje spriječi, suzbije ili kazni, nije ništa u tom pogledu poduzeo. Optuženi Cekinović proglašen je in concreto krivim zato što su njemu podređeni pripadnici jedinice TO Primišlje:
a) dana 14. studenoga 1991. u mjestu Gornje Primišlje uhitili i bezrazložno izudarali civile Tomu i Milu Kosa, a zatim ih bez pravne osnove odveli na poligon JNA pokraj Slunja, gdje su isti bili zatvoreni;
b) dana 16. studenoga 1991. u Ivšić Naselju, u predgrađu Slunja, lišili života civila Pavu Ivšića;
c) samovoljno zapalili kuće Rude Ivšića, Pave Ivšića i sjenik Dane Modrušana;
d) protjerali iz njihovih domova najveći dio stanovništva hrvatske nacionalnosti te odnosili stvari iz njihovih kuća.
Optuženi Mićo Cekinović osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.
U predmetnom kaznenom postupku za Vijeće nije bilo sporno da su se inkriminirani događaji zbili za vrijeme trajanja (međunarodnog) oružanog sukoba, što je nužan preduvjet za egzistiranje utuženog kaznenog djela. Nije bila sporna ni činjenica da je optuženi Cekinović bio zapovjednik TO Primišlje i da su se inkriminacije dogodile na području njegove nadležnosti i odgovornosti, a da je nad postrojbom isti nesporno imao autoritet i kontrolu.
Vijeće je presudom dijelom izmijenilo činjenični supstrat optužnice, čime u pitanje nije doveden objektivni ni subjektivni identitet optužbe. To je bitno istaknuti s obzirom da je optuženik radi vođenja ovog kaznenog postupka izručen iz Bosne i Hercegovine. Tako je iz činjeničnog opisa izostavljen navod da je optuženik sudjelovao u planiranju i razradi vojne operacije napada na Slunj s ciljem zauzimanja grada i protjerivanja hrvatskog stanovništva, kao i navod da je naredio protuzakonito zavaranje civila. Zamjenski je u dispozitivu presude navedeno da je optuženik neposredno prije, za vrijeme i nakon napada i okupacije Slunja i okolnih mjesta, sa svrhom okupacije i protjerivanja hrvatskog pučanstva, postupao protivno odredbama IV. Ženevske konvencije i I. Dopunskog protokola Ženevskih konvencija. Budući da ove činjenice, koje je sud smatrao potrebnim oduzeti odnosno dodati od činjeničnog opisa djela, nisu bitne za samu radnju ostvarenja predmetnog kaznenog djela, njima nije izmjenjen identitet djela[1] niti se njima povređuju uvjeti pod kojima je optuženik izručen Republici Hrvatskoj.
Dokaznim postupkom nedvojbeno je utvrđeno da je postrojba kojom je optuženik zapovijedao sustavno i aktivno pripremana za napad i okupaciju Slunja i okolnih mjesta, a njezini pripadnici počinili su inkriminirane radnje koje su, po načelu zapovjedne odgovornosti, optuženiku stavljene na teret. Iz izvedenih materijalnih dokaza i iskaza ispitanih svjedoka za Vijeće je nedvojbeno proizašlo da je optuženik imao djelotvorna sredstva za sprečavanje i sankcioniranje njemu poznatih, nedopuštenih radnji, podređenih mu pripadnika TO Primišlje, koja je propustio iskoristiti. Upravo iz tih premisa proistekla je njegova garantna obveza prema zaštićenom dobru, odnosno njegova zapovjedna odgovornost. Blanketna narav odredbe čl. 120. OKZ RH, kojim je normirano kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, proizlazi iz činjenice da se ovom zakonskom odredbom obuhvaćene inkriminacije mogu smatrati odnosnim kaznenim djelom, samo ako predstavljaju povredu vrijednosti zaštićenih međunarodnim humanitarnim pravom, u konkretnom slučaju odredbi Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata i Dopunskih protokola Ženevskih konvencija. Primjenjujući potonje odredbe na utvrđeno činjenično stanje, Vijeće je zaključilo da su oštećenici Pave Ivšić[2], Tomo Kos i Mile Kos nedvojbeno imali status civila i kao takvi ušli pod okrilje zaštite Ženevske konvencije. Optuženi Cekinović je proglašen krivim jer nije spriječio, suzbio niti kaznio sebi podčinjene pripadnike postrojbe, koji su uhitili, izudarali i zatvorili Tomu i Milu Kosa (sada pokojni Đuro Grubor[3] i drugi pripadnici jedinice) i usmrtili Pavu Ivšića (Nenad Tepavac). Temeljem izvedenih dokaza Vijeće je utvrdilo da su pripadnici TO Primišlje samovoljno zapalili kuće Pave Ivšića[4], Rude Ivšića i sjenik Dane Modrušana, kao i protjerali najveći dio stanovništva hrvatske nacionalnosti iz Slunja[5] i okolice i pljačkali njihovu imovinu[6]. Paljenje kuća i sjenika, koji su predstavljali objekte u civilnoj upotrebi, neovisno kojim sredstvima su zapaljeni[7], a sagledani u širem kontekstu tadašnjih događanja na području Slunja, u kojem su brojne kuće razrušene, opljačkane i spaljene, ocijenjeni su kao protuzakonito i samovoljno uništavanje imovine velikih razmjera koje nije bilo opravdano vojnim potrebama. Civilni objekti, spaljeni tempore criminis, nalazili su se na području nadležnosti jedinice kojom je zapovijedao optuženik. Stoga je, u odnosu na sve supra izložene inkriminacije, primjenom čl. 28. st. 2. OKZ RH optuženik proglašen krivim za nečinjenje jer je propustio činjenje koje je prema svojim podređenim bio dužan izvršiti po pravilima međunarodnog humanitarnog prava.
Optuženik je, s obzirom da se od početka kaznenog postupka nalazi u pritvoru te stoga nije mogao ostvarivati prihode, oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka jer je sudsko vijeće procijenilo da bi plaćanje istih dovelo u pitanje uzdržavanja njega samoga i po njemu uzdržavanih članova obitelji.
Primjenjujući zakonske odredbe o ublažavanju kazne Vijeće je optuženiku izreklo kaznu manju od zakonskog minimuma propisanog za predmetno kazneno djelo, koji iznosi 5 godina. Primjena odredaba o ublažavanju kazne u obrazloženju presude nije detaljnije elaborirana. Optuženikova ranija neosuđivanost cijenjena je kao olakotna okolnost, a kao otegotna okolnost cijenjena je društvena opasnost dokazanog mu kaznenog djela. Kao olakotnu okolnost Vijeće optuženiku nije uvažilo činjenicu da je spasio život svjedoku Juraju Jurašinu, tempore criminis pripadniku ZNG-a, što je potonji naglašavao u svim svojim svjedočkim iskazima.[8]
Oštećenici Zvonko i Milan Modrušan, koji su tijekom glavne rasprave postavili imovinsko-pravne zahtjeve, s istima su upućeni u parnicu jer rezultati provedenog kaznenog postupka nisu dali pouzdanu osnovu za odnosno presuđenje.
Kazneni postupak proveden je na visokoj profesionalnoj razini, s predanim i studioznim pristupom predsjednice Vijeća u provođenju dokaznog postupka, pri čemu su došle do izražaja sve odlike inkvizitornog postupovnog načela. Budući da je, s obzirom na optuženikovo srbijansko državljanstvo, kako raspravno i izvanraspravno, tako i apelaciono sudsko vijeće, opetovano smatralo da je nužno produljivanje pritvora zbog opasnosti od bijega te da pritvorom nije narušeno načelo razmjernosti, optuženik se nalazi u pritvoru još od 16. travnja 2009. godine, što će uskoro predstavljati cjelokupan iznos zatvorske kazne na koju je nepravomoćno osuđen.
Zaključno, mišljenja smo da je predmetni kazneni postupak protiv okrivljenog Miće Cekinovića proveden korektno, stručno i u razumnom vremenskom roku, s obzirom da je znatan broj svjedoka, iz opravdanih razloga, zbog njihovog zdravstvenog stanja i odmakle životne dobi, ispitan izvanraspravno od strane predsjednice Vijeća u mjestu njihova boravišta, pred Općinskim sudom u Karlovcu, Stalnom službom u Slunju.
Pravno rezoniranje raspravnog vijeća u skladu je s postojećeom hrvatskom judikaturom u pogledu zapovjedne odgovornosti.[9]
[1] Prema: Garačić, Ana, Zahvati suda u činjenični opis optužbe, Zagreb, 2004., str. 3.
[2] Iz dokaznim postupkom utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi (str. 77. i 78. presude) da je oštećeni Pavo Ivšić, izašavši ispred svoje kuće, uperio pušku u pripadnike TO Primišlje i da nije htio baciti pušku pa ga je Nenad Tepavac, pripadnik TO Primišlje, usmrtio iz vatrenog oružja za što je osuđen pravomoćnom presudom VSRH broj I Kž 1265/07-7 (nota bene isti je osuđen, u odnosu na tu inkriminaciju, za kazneno djelo ubojstva, a ne za kazneno djelo ratnog zločina). Prema čl. 3. IV Ženevske konvencije i čl. 13. st. 3. Protokola II Ženevskih konvencija civilno stanovništvo kao takvo uživa zaštitu dok ne sudjeluje izravno u neprijateljstvima i za vrijeme dok ne sudjeluje u neprijateljstvima. Razjašnjenje sporne okolnosti oštećenikove naoružanosti i njegovog postupanja neposredno prije usmrćivanja bilo je odlučno za utvrđivanje optuženikove kaznene odgovornosti za usmrćivanje oštećenika od strane optuženikovog podređenog.
[3] Tijekom dokaznog postupka obrana optuženika sporila je pripadnost Đure Grubora jedinici TO Primišlje, tvrdeći da je isti kao pripadnik milicije tzv. SAO Krajine bio izvan zapovjedne kontrole optuženog Cekinovića. Cijeneći pojedinačne materijalne i personalne dokaze, a zatim ih dovevši u međusobnu vezu, Sudsko vijeće ocijenilo da je optuženik, kao zapovjednik TO Primišlje bio nadređen Đuri (Đuki) Gruboru (str. 72-76. presude).
[4] Svjedok Juraj Jurašin izjavio je da je kuća Pave Ivšića bila cijela i nezapaljena kada je on u vrtu kraj kuće pokapao Pavino tijelo, i onda kada ga je optuženik vodio na Ivšić Brdo tražiti minska polja (str. 24. i 82. presude), ali u tom dijelu Vijeće nije poklonilo vjeru njegovom iskazu (str. 83. presude). Vijeće je zaključilo da su kuće Pave i Rude Ivšića spaljene 16. studenoga 1991. godine, uz napomenu da taj datum nije niti presudan za utvrđivanje optuženikove kaznene odgovornosti jer se vrijeme optuženja ne odnosi samo na taj dan, već na razdoblje neposredno prije, za vrijeme i nakon napada i okupacije Slunja (str. 82-84. presude).
[5] Iako iz presude proizlazi da je Slunj u trenutku napada i okupacije, 16. studenoga 1991. godine, već napustila velika većina hrvatskog stanovništva, Vijeće je našlo dokazanim da je jedinica TO Primišlje, kojom je zapovijedao optuženik, zajedno s JNA stacioniranom na vojnom poligonu pokraj Slunja i drugim postrojbama TO tzv. SAO Krajine, borbeno djelovala po gradu Slunju i okolnim mjestima, čime je nesumnjivo doprinijela protjerivanju nesrpskog civilnog stanovništva (str. 67-68. i str. 84. presude).
[6] Utvrđenje Vijeća o pljački imovine protjeranog hrvatskog stanovništva od strane optuženiku podređenih pripadnika TO Primišlje obrazloženo je na str. 87. presude.
[7] Iz materijalnih i personalnih dokaza u spisu proizašlo je da je u sklopu TO Primišlje djelovalo i minobacačko odjeljenje (str. 80. presude).
[8] Razlog za ovakav svoj stav Vijeće je izložilo na str. 88. presude.
[9] Presudom Županijskog suda u Zagrebu u predmetu II-K-rz-1/06 protiv optuženih Rahima Ademija i Mirka Norca, koju je potvrdio VSRH, stvoreni su temelji primjene koncepta zapovjedne odgovornosti u Republici Hrvatskoj. Presuda u ovom, s MKSJ-a transferiranom, predmetu detaljno je elaborirala mogućnosti kaznene odgovornosti zapovjednika za protupravna postupanja svojih podčinjenih primjenom tempore criminis važećih normi međunarodnog i domaćeg prava (čl. 86. st. 2. i čl. 87. Dopunskog protokola I Ženevskih konvencija; čl. 39. i čl. 48. st. 1. i 2. Zakona o obrani; čl. 28. OKZ RH).
