Objavljeno 27.04.2014. | Admin
Zločin u Novskoj II
Na Županijskom sudu u Sisku 08. ožujka 2010. započela je glavna rasprava u postupku protiv Damira Vide Raguža i Željka Škledara, optuženih da su 21. studenog 1991. u Novskoj počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Dana 16. travnja 2010. optuženi Damir Vide Raguž nepravomoćno je proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, dok je optuženi Željko Škledar oslobođen optužbe.
Dana 10. srpnja 2012. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu.
Dana 7. veljače 2013. Damir Vid Raguž i Željko Škledar su presudom Županijskog suda u Zagrebu nepravomoćno oslobođeni optužbe.
OPTUŽNICA (SAŽETAK)
Damira Vidu Raguža i Željka Škledara optužnica tereti da su 21. studenog 1991. u Novskoj, kao pripadnici 1. brigade Hrvatske vojske, zajedno sa sada pokojnim Dubravkom Leskovarom i pokojnim Antom Perkovićem te Marijanom Kumićem i Borisom Tutićem, također pripadnicima 1. brigade, došli u kuću Miše Raškovića, u kojoj su zatekli Mišu i Sajku Rašković, a potom iz susjedne kuće doveli Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića, a nakon što je sada pok. Dubravko Leskovar počeo zlostavljati jednog od muškaraca, zbog čega su Kumić i Tutić napustili kuću ne slažući se sa takvim postupcima, zajedno sa sada pokojnima Leskovarom i Perkovićem mučili i hicima iz automatske puške usmrtili Mišu i Sajku Rašković, Mihajla Šeatović i Ljubana Vujića, te da su na taj način počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.
Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku br. K-DO-16/09 od 15. siječnja 2010. godine možete pogledati ovdje.
RANIJI TIJEK POSTUPKA
Vojno tužiteljstvo u Zagrebu podignulo je optužnicu br. KTV-517/92 od 23. ožujka 1992., protiv Dubravka Leskovara i Damira Raguža Vide, zbog kaznenog djela ubojstva, u njegovom kvalificiranom obliku, a ne ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Iako su na glavnoj raspravi pred Vojnim sudom u Zagrebu izvedeni personalni i materijalni dokazi koji su upućivali na odgovornost optuženika, sudsko je vijeće, pod predsjedanjem suca Krešimira Mudrovčića, 10. studenog 1992. donijelo Rješenje kojim je obustavljen kazneni postupak temeljem tada važećeg Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. Na navedeno rješenje Vojno tužiteljstvo nije uložilo žalbu.
Državno odvjetništvo RH je odlučilo pokušati ispraviti svoje i propuste sudova i ponovno iniciralo kazneni progon protiv počinitelja. Županijsko državno odvjetništvo u Sisku je 30. srpnja 2009. podnijelo istražni zahtjev protiv Damira Vide Raguža i Željka Škledara zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Ostali potencijalni počinitelji zločina više nisu živi (Dubravko Leskovar i Ante Perković u međuvremenu su preminuli).
Istažna sutkinja Županijskog suda u Sisku donijela je rješenje o provođenju istrage, no izvanraspravno vijeće sisačkog županijskog suda je ukinulo rješenje u odnosu na Damira Raguža i vratilo predmet istražnoj sutkinji na ponovno odlučivanje, nakon čega je ona odbila zahtjev za provođenjem istrage obrazlažući da je za Raguža već vođen postupak za isti činjenični opis pred Vojnim sudom u Zagrebu.
Vrhovni sud RH je 03. prosinca 2009. prihvatio žalbu državnog odvjetnika, preinačio rješenje i prihvatio istražni zahtjev te odredio provođenje istrage. VSRH je smatrao da predmetni činjenični opis ima daljnju činjeničnu količinu, značajno širu od onog iz postupka pred Vojnim sudom u Zagrebu te da se očito ne radi o presuđenoj stvari.
Rješenje VSRH možete pogledati ovdje.
OPĆI PODACI
Županijski sudu u Sisku
Predmet: K-2/10
Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća; sudac Predrag Jovanić, član Vijeća; sutkinja Ljubica Balder, članica Vijeća
Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva iz Siska, br. K-DO -16/09, od 15. siječnja 2010., izmijenjena u travnju 2010.
Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH
Tužiteljica: Jadranka Huskić, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u Sisku
Optuženici: I. opt. Damir Vide Raguž, nedostupan pravosudnim tijelima RH, sudi mu se u odsutnosti; II. opt. Željko Škledar
Branitelji: branitelj I. opt. Željko Dumančić, odvjetnik iz Zagreba; braniteljica II. opt. Nataša Čučić, odvjetnica iz Siska
Zastpunik oštećenika: Vinko Dizdar, odvjetnik iz Novske
Žrtve – mučeni i usmrćeni: Sajka Rašković, Miša Rašković, Mihajlo Šeatović, Ljuban Vujić
Ponovljeni postupak
Županijski sud u Zagrebu
Vijeće za ratne zločine: sudac Tomislav Juriša, predsjednik Vijeća; sudac Mirko Klinžić, član Vijeća; sudac Petar Šakić, član Vijeća
Tužiteljica: Jadranka Huskić, zamjenica županijskog državnog odvjetnika u Sisku
Branitelji: Željko Dumančić, odvjetnik iz Zagreba, branitelj I. optuženog; Josip Bilić-Prcić, odvjetnik iz Zagreba, branitelj II. optuženog
IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA
NOVSKA II – izvjestaji s praćenja suđenja
NOVSKA II – izvjestaji s pracenja ponovljenog sudjenja
PRESUDA
Dana 16. travnja 2010. optuženi Damir Vide Raguž nepravomoćno je proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, dok je optuženi Željko Škledar oslobođen optužbe.
Presudu Županijskog suda u Sisku od 16. travnja 2010. možete pogledati ovdje: – prvi dio (str. 1-7)
Dana 10. srpnja 2012. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu.
Dana 7. veljače 2013. Damir Vid Raguž i Željko Škledar su presudom Županijskog suda u Zagrebu nepravomoćno oslobođeni optužbe.
Presudu možete pogledati ovdje.
MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA
Na Županijskom sudu u Sisku proveden je postupak zbog likvidacije četvoro srpskih civila (Miše Raškovića, Sajke Rašković, Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića) u kući obitelji Rašković u Novskoj u studenom 1991. godine.[1]
Presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Sisku 16. travnja 2010. prvooptuženi Damir Vide Raguž proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, tako što je 21. studenoga 1991. u Novskoj, kao pripadnik I. voda I. gardijske brigade HV-a, zajedno s pripadnicima voda: sada pok. Dubravkom Leskovarom i pok. Antom Perkovićem, te Marijanom Kumićem, Borisom Tutićem i Željkom Škledarom, oko 22,00 sata ušao u kuću Miše Raškovića u kojoj su se nalazili civili Mišo Rašković i njegova supruga Sajka Rašković te njihovi susjedi Mihajlo Šeatović i Ljuban Vujić, pa su, znajući da su po nacionalnosti Srbi, od njih zatražili da im predaju oružje, a nakon što su u kući pronašli pribor za čišćenje oružja i nakon što su Kumić, Tutić i Škledar napustili kuću, Raguž, Leskovar i Perković civile su zlostavljali, a potom su u muškarce ispalili više metaka tako da su Mišu Raškovića, Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića usmrtili na mjestu, a Sajku Rašković odveli u spavaću sobu, natjerali ju da sa sebe skine odjeću i legne na krevet, nožem joj nanijeli reznu ranu vrata, a potom u nju ispalili više hitaca usmrtivši ju na mjestu.
Izrečena mu je kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina.
Drugooptuženi Željko Škledar oslobođen je optužbe, jer Vijeće nije smatralo dokazanim da je i Željko Škledar sa Ragužom, Leskovarom i Perkovićem sudjelovao u zlostavljanju i likvidaciji civila, kako ga se teretilo optužnicom. Svjedoci Boris Tutić i Marijan Kumić, koji su se kritične večeri nalazili u kući Raškovićevih, tvrdili su da je Škledar s njima izašao iz kuće prije počinjenja zločina.
Sudski je postupak proveden u odsutnosti prvoptuženog Damira Vide Raguža, na osnovi rješenja o suđenju u odsutnosti od 8. ožujka 2010. u kojem je navedeno da je okrivljenik nedostupan pravosudnim tijelima RH, jer se nalazi u Bosni i Hercegovini.[2] Važni razlozi da mu se sudi u odsutnosti obrazloženi su potrebom osiguranja brzog i učinkovitog okončanja kaznenog postupka protiv drugookrivljenog Škledara, koji se nalazio u pritvoru.
Vijeće za ratne zločine presudu je utemeljilo na provedenim dokazima: iskazima saslušanih svjedoka i vještaka saslušanih kao svjedoka te materijalnim dokazima pribavljenima u predkaznenom postupku.
Svi dokazni prijedlozi koji su se odnosili na čitanje pismena ili predočavanje svjedocima njihovih iskaza danih pred Vojnim sudom u Zagrebu u postupku K-42/92 odbijeni su jer je ocijenjeno da su nezakoniti. Vijeće nije obrazložilo takvu odluku pa smatramo da je ista nejasna, iako pretpostavljamo da razlog ocjene njihove nezakonitosti počiva na pravu na obranu drugookrivljenog Škledara, koji je u postupku pred Vojnim sudom sudjelovao samo kao svjedok, pa se na izvedene dokaze nije mogao očitovati.
Izravna posljedica ovakve odluke je ispuštanje iz činjeničnog opisa optužnice rezne rane desne strane grudnog koša nanijete Sajki Rašković, jer je navedeno ostalo nepotkrijepljeno dokazima, s obzirom da nisu pročitani nalaz i mišljenje vještaka dani u postupku pred Vojnim sudom.
Sam postupak proveden na Županijskom sudu u Sisku iniciran je kaznenom prijavom protiv poznatih i nepoznatih počinitelja, koju je rodbina žrtava podnijela u prosincu 2008., s pravnom kvalifikacijom djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Nakon što je na Županijskom sudu u Sisku odbijen zahtjev za provođenjem istrage protiv Damira Raguža Vide, s obrazloženjem da je u odnosu na njega već vođen postupak za isti činjenični opis pred Vojnim sudom u Zagrebu, Vrhovni sud RH zauzeo je stajalište da provođenje istrage protiv Raguža Vide ne predstavlja povredu njegovih prava (načela “ne bis in idem”), jer događaj opisan u zahtjevu za provođenjem istrage ima daljnju kriminalnu količinu, znatno širu od one iz postupka pred Vojnim sudom u Zagrebu te da je očito da se ne radi o presuđenoj stvari.
PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA
Dana 4. ožujka 2013. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu objavilo je presudu kojom su (nedostupni) Damir Vid Raguž i (prisutni) Željko Škledar oslobođeni optužbe za počinjenje ratnog zločina u Novskoj 1991. godine usmrćenjem civila Miše Rašković, Sajke Rašković, Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića.
Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku, optuženike se tereti da su kao pripadnici 1. gardijske brigade Hrvatske vojske 21. studenoga 1991. godine, zajedno s pripadnicima iste brigade, danas pokojnima Dubravkom Leskovarom i Antom Perkovićem te Marijanom Kumićem i Borisom Tutićem, ušli u kuću Miše Raškovića u Novskoj, u kojoj su zatekli civile Mišu Raškovića, Sajku Rašković, Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića. Od njih su zatražili da predaju skriveno oružje, a nakon što su pri pretrazi kuće pronašli pribor za čišćenje oružja te nakon što su Marijan Kumić i Boris Tutić napustili kuću, Raguž i Škledar su u dogovoru sa Leskovarom i Perkovićem civile zlostavljali, potom su u dnevnom boravku u prizemlju kuće iz automatske puške u muškarce rafalno ispalili više metaka i tako ih usmrtili, a Sajku Rašković su odveli u spavaću sobu na katu kuće, natjerali je da sa sebe skine odjeću i legne na krevet, nožem joj nanijeli reznu ranu na vratu i potom je usmrtili hicima iz poluautomatske puške.
O postupku vođenom 1992. godine i primjeni oprosta na optužene
Vojno tužiteljstvo u Zagrebu u ožujku 1992. godine podiglo je optužnicu protiv Dubravka Leskovara i Damira Vida Raguža zbog kaznenog djela ubojstva, u njegovom kvalificiranom obliku, a ne ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Glavna rasprava vođena je pred Vojnim sudom u Zagrebu, koji je 10. studenoga 1992. godine obustavio kazneni postupak pozivajući se na tada važeći Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. Na rješenje o obustavi postupka, Vojno tužiteljstvo nije uložilo žalbu.
Ponovno pokretanje kaznenog postupka
Tek 2009. godine ponovno je iniciran kazneni progon protiv eventualnih počinitelja. Županijsko državno odvjetništvo u Sisku u srpnju navedene godine podnijelo je istražni zahtjev protiv Damira Vida Raguža i Željka Škledara, ovoga puta kvalificirajući kazneno djelo ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva. No Županijski sud u Sisku odbio je provesti istragu smatrajući da je za Raguža već vođen postupak za isti činjenični opis pred Vojnim sudom u Zagrebu. VSRH je u prosincu 2009. godine prihvatio žalbu državnog odvjetnika te odredio provođenje istrage, smatrajući da se ne radi o ranije presuđenoj stvari.
Presudom Županijskog suda u Sisku, Damir Vid Raguž 16. travnja 2010. godine nepravomoćno je proglašen krivim te mu je izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina, dok je Željko Škledar oslobođen optužbe. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku smatralo je kako nije dokazano da je i Željko Škledar sa Ragužom, Leskovarom i Perkovićem sudjelovao u zlostavljanju i likvidaciji civila, kako ga se teretilo optužnicom.
Vrhovni sud je u srpnju 2012. godine prihvatio žalbe i ukinuo prvostupanjsku presudu.
Ponovljeni prvostupanjski postupak
Ponovljeni postupak je, sukladno izmjenama Zakona o primjeni Statuta međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, proslijeđen Županijskom sudu u Zagrebu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.
U ponovljenom suđenju trebalo je utvrditi u čemu se ogledao doprinos opt. Raguža u počinjenju kaznenog djela, odnosno da li su i kada optuženi Raguž te pok. Leskovar i pok. Perković ostali u kući Raškovićevih. U tom dijelu su se razlikovali iskazi svjedoka Tutića i Kumića pa ih je bilo potrebno dodatno analizirati kako bi se stvorila vjerodostojna predodžba o događaju.
Na četiri održana ročišta, sukladno uputama Vrhovnog suda, saslušani su svjedoci: Marijan Kumić, Boris Tutić, Damir Pupić, Čedo Borojević, Vojislav Vlahović, Drago Pršo te oštećene Marica Šeatović i Ana Vujić. Pročitani su iskazi svjedoka dani u postupku pred Županijskim sudom u Sisku te materijalna dokumentacija iz spisa.
Tijekom postupka nesporno je bilo da su na mjestu i u vrijeme naznačenima u optužnom aktu nasilnom smrću ubijeni Mišo Rašković, Sajka Rašković, Mihajlo Šeatović i Ljuban Vujić, no sporno je bilo da li su ih usmrtili optuženici Raguž i Škledar, ili drugi pripadnici postrojbe HV-a navedeni u činjeničnom opisu optužnice, ili pak netko treći.
U ponovljenom postupku trebalo je detaljnije ispitati svjedoke, posebno one koji su različito svjedočili tijekom istrage i na glavnoj raspravi pred Županijskim sudom u Sisku.
Iz iskaza svjedoka Kumića proizašlo je da su zajedno napustili kuću, a potom i ulicu, Tutić, Škledar i Kumić. Njegov iskaz razlikovao se od Tutićevog iskaza, koji je tvrdio da su otišli svi zajedno nakon što su Leskovar, Perković i Raguž izašli iz kuće. No svjedok Tutić se niti u istrazi nije mogao precizno izjasniti o vremenu koje su proveli pred kućom, a niti kasnije na raspravi o tome tko je sve napustio kuću. Za razliku od njega, Kumić je precizno i dosljedno iskazivao o svim detaljima pa ga je Sud ocijenio vjerodostojnim svjedokom. Iz rezultata dokaznog postupka Sud je zaključio da optuženi Damir Vid Raguž nije sudjelovao u zlostavljanju i ubojstvu civila. Nakon događanja na katu kuće i usmrćenja Sajke Rašković, u kojem također nije sudjelovao, izašao je iz kuće, kao što su to prethodno učinili Kumić, Tutić i Škledar.
Slijedeće sporno pitanje, na koje je ukazao VSRH, bilo je da li su civile ubili pripadnici HV-a ili netko treći. Naime, iz spisa je proizlazilo da su tijela pronađena dan nakon ubojstva pa je bilo moguće da su civili ubijeni od strane trećih osoba, nakon što su Leskovar, Raguž, Perković, Škledar i Tutić napustili mjesto događaja. To je pitanje razriješeno iskazom svjedoka Drage Prše.
Sud je poklonio vjeru iskazu svjedoka Dade Prše. Iako je u ranijim fazama, u istrazi i na glavnoj raspravi, ovaj svjedok rekao da nema saznanja tko su počinitelji zločina, u ovom postupku je drugačije iskazivao. Iz njegova iskaza proizašlo je da je počinitelj ovog zločina zapravo pok. Dubravko Leskovar, moguće i pok. Perković, a da Damir Vid Raguž nije sudjelovao u zločinu jer je nakon maltretiranja na katu kuće izašao iz kuće, jer više nije mogao gledati što se događa. Svjedoku Prši upravo je pok. Leskovar jednom prilikom priznao da je on osobno počinio zločin. Ovaj svjedok je objasnio kako mu je Leskovar na dubrovačkom ratištu spasio život te zbog toga, iz zahvalnosti, nije o njegovom priznanju želio ranije govoriti. Ovakvo obrazloženje o razlikama u iskazivanju,Sud je procijenio uvjerljivim i dojmljivim.
S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i presudu kojom su optuženici oslobođeni optužbe, činjenica jesu li civili bili zlostavljani prije usmrćenja ili su rane nanesene post mortem nije bila od odlučnog značaja. Ta je činjenica mogla biti utvrđena samo iskazima svjedoka ili obdukcijskim nalazom, čime Sud nije raspolagao.
U ponovljenom postupku Sud je, prema naputcima Vrhovnog suda, trebao pozvati i ispitati kao svjedoka Damira Pupića, iz čije puške su ispaljene čahure pronađene na mjestu usmrćenja Sajke Rašković, no iz izvedenih dokaza Sud je utvrdio da on nije bio na mjestu događaja. To nije bilo sporno niti za tužiteljstvo, jer Damira Pupića uopće ne spominje u optužnom aktu. Tijekom postupka nije utvrđeno tko je pucao iz puške koju je dužio Damir Pupić, no vjerojatno je da je to bio Perković, jer su na mjestu događaja pronađene čahure ispaljene iz automatske puške koju je dužio Leskovar.
Ovaj postupak je proveden bez bitnih materijalnih dokaza: foto-elaborat sačinjen tijekom uviđaja nestao je tijekom postupka pred Vojnim sudom u Zagrebu, nije izvršena obdukcija tijela žrtava, a nisu mogli biti pročitani niti iskazi svjedoka i okrivljenih dani pred Vojnim sudom u Zagrebu 1992. godine.
