Zločin u Mikluševcima

Dana 05. veljače 2009. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je presudu kojom je dvojicu optuženika oslobodilo optužbe, a 12-oricu oglasilo krivima da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (a ne genocida iz čl. 119. OKZ RH, kako ih se tereti optužnicom) te im je izreklo kazne zatvora. Objavi presude nazočila su trojica optuženika. Ostali su u bijegu, a sudilo im se u odsutnosti.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 17. studenog 2009. VSRH u cijelosti je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

OPTUŽNICA

ŽDO iz Osijeka podiglo je optužnicu br. KT-37/93 od 29. travnja 1996. protiv 35 optuženika kojom ih je optužilo da su počinili kazneno djelo genocida, opisano i kažnjivo po čl. 119. OKZ RH.

optuznica ZDO u Osijeku od 29. travnja 1996.

ŽDO iz Vukovara svojim podneskom br. K-DO-71/01, od 15. travnja 2005. godine, “uslijed bitno izmijenjenih okolnosti (obustavljen postupak protiv osam umrlih okrivljenika: Momira Anđelića, Janka Kiša, Milenka Kovačevića, Rade Jeremića, Joakima Lenđera, Kirila Buila i Dušana Anđelića) i radi izmjene vremena izvršnja pojedinih inkriminiranih radnji, sukladno prikupljenoj dokumentaciji (datum okupacije sela i donošenje odluke o protjerivanju)” izmijenilo je činjenični opis optužnice, osim u odnosu na optuženike koji su u međuvremenu umrli.

izmjenjena optuznica od 15. travnja 2005. godine

Na raspravi održanoj 26. ožujka 2007. godine Predsjednik vijeća izvijestio je stranke i sudionike postupka da je Sud zaprimio preciziranu optužnicu ŽDO iz Vukovara, br. K-DO-71/01 od 20. ožujka 2007. godine. Citiranom optužnicom izmijenjen je činjenični i zakonski opis te pravna kvalifikacija djela. Prema ovoj izmjeni optuženici se terete za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

izmjenjena optuznica od 20. ozujka 2007. godine

ŽDO iz Vukovara je dostavio Sudu novi podnesak kojim je ponovno izmijenilo optužnicu, br. K-DO-71/01, od 13. travnja 2007. godine. Navedena izmjena optužnice dostavljena je Sudu, iako od prošle izmjene (20. ožujka 2007. godine) nije održano niti jedno roćište glavne rasprave. Ponovno su izmijenjeni zakonski opis i pravna kvalifikacija, pa se optuženicima ponovno na teret stavlja izvršenje kaznenog djela genocida.

izmjenjena optuznica od 13. travnja 2007. godine

Na ročištu za glavnu raspravu, dana 18. lipnja 2008. godine, ŽDO iz Vukovara ponovno je izmijenilo optužnicu.

izmjena optuznice od 18. lipnja 2008. godine

Podneskom od 25. kolovoza 2008. tužilaštvo je izmijenilo optužnicu i odustalo je od optužbe u odnosu na Aleksandra Anđelića, Stanislava Simića i Srđana Anđelića.

izmjena optužnice od 25. kolovoza 2008. godine

Optužnica je ponovno izmjenjena 14. siječnja 2009. godine. Tom je prilikom ŽDO odustalo od kaznenog progona Milana Bojanića, Jaroslava Mudrog, Nikole Vlajnića, Čede Stankovića i Saše Hudaka.

izmjena optužnice od 14. siječnja 2009. godine

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Broj predmeta: K-7/01

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća, sudac Slavko Teofilović, član vijeća, i sutkinja Nevenka Zeko, član vijeća

Optužnica br. KT-37/93, od 29. travnja 1996. godine, podignuta od ŽDO iz Osijeka, preuzeta i izmijenjena od ŽDO iz Vukovara br. K-DO-71/01, od 15. travnja 2005. godine, izmijenjena dopisom 26. ožujka 2007. godine, dopisom 13. travnja 2007. godine, na raspravi 18. lipnja 2008. godine, podneskom od 25. kolovoza 2008. godine i 14. siječnja 2009. godine.

Zastupnik optužbe: Zdravko Babić, zamjenik ŽDO iz Vukovara

Kazneno djelo: genocid, čl. 119. OKZ RH

Žrtve – ubijeni: Julijan Holik, Veronika Holik, Mihajlo Holik, Slavko Hajduk

Žrtve – protjerani: 98 mještana Mikluševaca

Popis optuženika

Branitelji optuženika

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

MIKLUSEVCI izvjestaji s pracenja

Policijska uprava Vukovar podnijela je kaznenu prijavu (u to vrijeme krivičnu prijavu), br. KU-06/93, od 19. siječnja 1993. godine, te posebno izviješće PU Vukovarsko – srijemske, br. KU-06/93, od 14. lipnja 1995. Uz prijavu je priložen popis protjeranih mještana Mikluševaca, sačinjen od Hrvatskog crvenog križa – Općinske organizacije iz Vinkovaca. Priložen je i popis stvari, pokretnih i nepokretnih, koje su protjerani mještani Mikluševaca morali predati vlastima tzv. “SAO Krajine”.

Tijekom provođenja istrage osumnjićenici nisu ispitani, jer su bili nedostupni pravosudnim tijelima Republike Hrvatske.

Rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku, br. Kv-46/97, od 21. veljače 1997. godine, riješeno je da se optuženicima sudi u odsutnosti.

Županijski sud u Vukovaru preuzeo je predmet od Županijskog suda u Osijeku. Postupak se vodio pod br. K-7/01, pred velikim vijećem Županijskog suda u Vukovaru, kojim je predsjedao sudac Nikola Bešenski. Na raspravi su bili nazočni optuženici: Milan Stanković, Živadin Ćirić, Joakim Bučko, Slobodan Mišljenović, Jaroslav Mudri, Zdenko Magoč, Dušanka Mišljenović, Darko Hudak, Saša Hudak i Jovan Cico.

Dana 31. svibnja 2004. godine odloženo je ročište za glavnu raspravu. Na raspravi se nije pojavio opt. Jovan Cico, za koga je policija izvijestila da je dana 31. svibnja 2004. godine napustio mjesto boravka i otišao u Srbiju, negdje kod Mladenovca.

Rješenjima iz ožujka 2003. i travnja 2004. godine obustavljen je postupak u odnosu na preminule optuženike: Momira Anđelića, Slobodana Anđelića, Radu Jeremića, Joakima Lenđera, Kirila Buila, Janka Kiša, Milenka Kovačevića i Dušana Anđelića.

Postupak je iznova krenuo dana 25. travnja 2005. godine, pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru.

Na raspravi je bilo prisutno 9 optuženika, ostalima se sudilo se u odsutnosti.

Branitelji optuženika predložili su ukidanje pritvora nazočnim optuženicima. Kako je ŽDO iz Vukovara bilo suglasno sa prijedlozima branitelja, Vijeće je donijelo Rješenje kojim je pritvor ukinut te su prema optuženicima primjenjene mjere opreza: zabrana napuštanja boravišta, obveza javljanja predsjedniku Vijeća i privremeno oduzimanja putnih i drugih isprava za prijelaz državne granice.

Protiv opt. Ljubice Anđelić kazneni postupak je obustavljen rješenjem Županijskog suda u Vukovaru od 20. listopada 2005., a protiv opt. Živana Ćirića rješenjem od 9. ožujka 2006. godine.

Rješenjem br. K-7/01, od 2. travnja 2008. godine, obustavljen je kazneni postupak protiv opt. Dragice Anđelić, uslijed odustanka ŽDO u Vukovaru od optužbe.

Također, ŽDO je odustalo i od optužbe protiv optuženih Slobodana i Dušanke Mišljenović.

18. lipnja 2008. godine predsjednik Vijeća objavio je da je glavna rasprava završena te da će presuda biti objavljena dana 20. lipnja 2008. godine u 13.30 sati.

No dana 20. lipnja 2008. godine preotvorena je glavna rasprava.

Podneskom od 25. kolovoza tužilaštvo je izmijenilo optužnicu i odustalo je od optužbe u odnosu na Aleksandra Anđelića, Stanislava Simića i Srđana Anđelića.

Glavna rasprava krenula je iznova 24. listopada 2008. godine, s obzirom da je od posljednjeg održanog ročišta prošlo više od dva mjeseca. Zamjenik ŽDO-a je pročitao optužnicu, svi optuženici su izjavili da se ne osjećaju krivim za kazneno djelo koje im se optužnicom stavlja na teret, a opt. Bučko je iznio svoju obranu. Između ostalog rekao je i: “Ja sam mislio da u tijeku postupka će i neke druge osobe reći istinu o ubojstvu obitelji Holik, ali ja više ne želim skrivati tu činjenicu I ja ću danas reći istinu pa kako bude neka bude”….. “Istina je da sam ja čuo da je Anđelić Momir Anđelić Bogdanu rekao da su s njim, kad je na Jelašu ubijena obitelj Holik, bili Vladisavljević Ljubinko, Torbica Zdravko, Jovo Cico i Pero Lenđer, i sjećam se baš riječi a da je natjerao Magoč Zdenka i Ljikar Janka, šogora Magoč Zdenka, koji živi u Ruskom Krsturu, da ih odvezu automobilima. Osim Anđelić Bogdana i mene, kad je Anđelić Momir naprijed rečeno govorio, bio je prisutan i Rade Jeremić, ali isti je kao i Anđelić Bogdan u međuvremenu preminuo”.

Na ročištu održanom 05. prosinca 2008. godine postupak je ponovno krenuo iznova.

Nakon odustanka zastupnika optužbe od kaznenog progona Milana Bojanića, Jaroslava Mudrog, Nikole Vlajnića, Čede Stankovića i Saše Hudaka, 16. siječnja 2009. godine obustavljen je kazneni postupak u odnosu na njih.

PRESUDA

Dana O5. veljače 2009. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je presudu br. K-7/01, od 2. veljače 2009. godine, kojom su oslobođeni kaznene odgovornosti za kazneno djelo genocida, čl. 119. OKZ RH, opt. Zlatan Nikolić i opt. Darko Hudak.

Istom presudom, ali za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OKZ RH, optuženici Jugoslav Mišljenović, Milan Stanković, Dušan Stanković, Petar Lenđer, Zdravko Simić, Joakim Bučko, Mirko Ždinjak, Dragan Ćirić, Zdenko Magoč, Jovan Cico, Đuro Krošnjar i Janko Ljikar proglašeni su krivima i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od:

Jugoslav Mišljenović 6 godina,

Milan Stanković 6 godina,

Dušan Stanković 6 godina,

Petar Lenđer 15 godina,

Zdravko Simić 4 godine,

Joakim Bučko 4 godine,

Mirko Ždinjak 6 godina,

Dragan Ćirić 6 godina,

Zdenko Magoč 4 godine i 6 mjeseci,

Jovan Cico 15 godina,

Đuro Krošnjar 6 godina,

Janko Ljikar 4 godine i 6 mjeseci.

Objavi presude nazočili su optuženici Joakim Bučko, Zdenko Magoč i Darko Hudak. Ostali optuženici su u bijegu, sudilo im se u odsutnosti.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 17. studenog 2009. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH u cijelosti je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Optužnicom ŽDO iz Osijeka, br. KT-37/93 od 29. travnja 1996., optuženo je 35 optuženika za krivično djelo genocida iz čl. 119. OKZ RH. Godine 2005. ŽDO iz Vukovara preuzelo je kazneni progon protiv 27 optuženika za isto krivično djelo. Protiv 8 optuženika zbog smrti obustavljen je kazneni postupak. Do kraja prvostupanjskog kaznenog postupka, koji je završen 5. veljače 2009. godine, na optužnici je ostalo 14 optuženika. Optužnica je mijenjana sedam puta.

Dana 5. veljače 2009. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je presudu kojom je 12 optuženika proglašeno krivima za počinjenje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, a dva su optuženika oslobođena optužbe počinjenja krivičnog djela genocida iz čl. 119. OKZ RH.

Ovaj je kazneni postupak obilježilo nekoliko važnih činjenica:

– optužnica je podignuta 1996. godine protiv 35 optuženika,

– u trenutku podizanja optužnice svi optuženici bili su nedostupni pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, a rješenjem Županijskog suda u Osijeku, br. Kv 46/97, od 21. veljače 1997. odlučeno je da će se optuženicima suditi u odsutnosti,

– istraga je provedena 1993. godine, u vrijeme kada su Mikluševci i veliki dio Vukovarsko-srijemske županije bili okupirani i nedostupni pravosudnim i policijskim tijelima Republike Hrvatske, a veliki broj svjedoka i oštećenika bio je u progonstvu širom Hrvatske ili se nalazio na okupiranom području,

– nakon što je ŽDO iz Vukovara preuzelo optužnicu, nije zatražena dopuna istrage, već su tijekom glavne rasprave saslušavani svjedoci i prema njihovim je iskazima u više navrata precizirana i mijenjana optužnica,

– neki svjedoci saslušavani su pet ili više puta, što je tijekom glavne rasprave ukazivalo da je istraga manjkavo provedena i da je bilo nužno provesti dopunu istrage,

– tijekom dokaznog postupka postupak je zbog smrti obustavljen u odnosu na 13 optuženika, a ŽDO iz Vukovara tijekom 2008. i 2009. godine odustalo je od kaznenog progona 8 optuženika zbog nedostatka dokaza,

– preuzimajući optužnicu od ŽDO iz Osijeka, ŽDO iz Vukovara izmijenilo je optužnicu, obrazlažući to bitno izmijenjenim okolnostima i vremenu izvršenja pojedinih inkriminiranih radnji te dokazima iz prikupljene dokumentacije,

– izmjenom optužnice od 20. ožujka 2007. izmijenjen je činjenični i zakonski opis te pravna kvalifikacija djela, optuženicima je stavljeno na teret počinjenje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Ubrzo nakon toga, dana 13. travnja 2007. godine, optužnica je izmijenjena na način da se optuženicima stavlja na teret krivično djelo genocida iz čl. 119. OKZ RH, no radnje koje se optuženicima stavljaju na teret ostale su iste kao i kod izmjene od 20. ožujka 2007., dok je pravna kvalifikacija djela vraćena na prvotno optuženje – genocid,

– rješenjem Županijskog suda u Osijeku br. Kv-115/97 od 21. ožujka 1997. protiv optuženika bio je određen pritvor. Na glavnoj su raspravi branitelji nazočnih optuženika predložili ukidanje pritvora i određivanje mjera opreza, s čime se nazočni zamjenik ŽDO iz Vukovara suglasio.[1] Vijeće je rješenjem nazočnim optuženicima ukinulo pritvor i naložilo im mjere opreza zabrane napuštanja boravišta, obvezu javljanja Predsjedniku vijeća svakog drugog mjeseca te oduzimanje putnih isprava i drugih isprava za prijelaz državne granice.

Žrtvama i oštećenima, a i široj javnosti, obrana je nazočnih optuženika sa slobode nerazumljiva, jer se radi o optužbi za najteže kazneno djelo za koje bi bilo primjereno da optuženici tijekom postupka budu u pritvoru,

– duljina prvostupanjskog kaznenog postupka kod svjedoka i oštećenika može izazvati osjećaj beskorisnosti toga kaznenog postupka,

– interes je medija s vremenom postajao sve slabiji, unatoč činjenici da se vodio kazneni postupak za krivično djelo genocida,

– pravo optuženika na pravično suđenje, propisano odredbom čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda[2], povrijeđeno je dugotrajnošću prvostupanjskog postupka[3] i čestim izmjenama optužnice.

Dokazi izvedeni tijekom dokaznog postupka ukazivali su na to da je u konkretnom predmetu počinjeno kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1 OKZ RH. ŽDO iz Vukovara podiglo je optužnicu zbog kaznenog djela genocida iz čl. 119. OKZ RH.

Članak II Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida glasi: “U smislu ove Konvencije kao genocid smatra se bilo koje od navedenih djela učinjenih u namjeri potpunog ili djelomičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve: a) ubojstvo članova grupe; b) teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe; c) namjerno podvrgavanje grupe životnim uvjetima koji će dovesti do njenog potpunog ili djelomičnog uništenja; d) mjere uperene na sprečavanje rađanja u okviru grupe; e) prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.”

“Načelno, genocid može počiniti svatko bez obzira na položaj u vojnoj ili političkoj hijerarhiji. Međutim, s obzirom na prirodu tog zločina (povijesni okviri nastanka vezani za holokaust) koja pretpostavlja masovnost žrtava i sposobnost počinitelja da prouzroči masovna i teška stradanja, po prirodi stvari počinitelji genocida bit će najviše rangirane osobe u vojnoj i/ili političkoj hijerarhiji. Praksa MKSJ i Međunarodnog suda za Ruandu to potvrđuje.”[4] Specifičnost genocida kao zločina jeste njegova posebna namjera, mens rea, tzv. genocidna namjera, želja da se zločinom fizički uništi neka nacionalna, etnička, vjerska ili druga skupina, ili njezin značajan dio, i to baš stoga što se radi o toj određenoj skupini. Odluka da se djelo počini mora biti svjesna, da se djeluje u pravcu uništenja te grupe. U konkretnom predmetu optuženici su pripadnici srpske i rusinske nacionalne manjine, a žrtve većim dijelom Rusini i drugi nesrbi. Optuženici su bili pripadnici lokalne teritorijalne obrane. Navodeći ove činjenice ne želimo umanjiti značaj inkriminiranih radnji, no smatramo da se u konkretnom predmetu trebalo optužiti za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnica je mijenjana osam puta. U jednom trenutku promijenjena je i pravna kvalifikacija djela iz genocida u ratni zločin protiv civilnog stanovništva, da bi se vrlo brzo ponovno optuženicima stavilo na teret kazneno djelo genocida. Navedeno otvara niz pravnih pitanja, između ostalog i pitanje povrede odredbe čl. 6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda na štetu optuženika (pravo na pravično suđenje[5]). Žrtva obitelji Holik i obitelji Slavka Hajduka gotovo da je tijekom postupka zaboravljena. To svakako nije posljedica rada Vijeća za ratne zločine koje se trudilo postupak provesti korektno i u skladu s odredbama ZKP-a. Mislimo da je zbog težine zločina počinjenog u Mikluševcima ŽDO iz Vukovara trebalo zatražiti dopunu istrage u trenutku kada su preuzeli predmet od ŽDO iz Osijeka. Nakon dopune istrage, mnoge bi stvari bile jasnije. Bez toga, ŽDO iz Vukovara tijekom dokaznog postupka provodilo je “prikrivenu istragu”, a što se vidi iz prilagođavanja i mijenjanja optužnice nakon iskaza pojedinih svjedoka.

Vijeće za ratne zločine našlo je dokazanim da je dvanaest optuženika počinilo kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Nesumnjivo je da će u presudi biti nužno obrazložiti tu odluku. Iako Vijeće nije vezano pravnom kvalifikacijom djela, ovdje se može otvoriti pitanje objektivnog identiteta optužnice i presude. Izgledno je da će ŽDO iz Vukovara, a i branitelji osuđenih optuženika, u žalbama upravo postavljati pitanje identiteta optužnice i presude. Iako se čini da je Vijeće postupilo sukladno odredbi čl. 350. st. 1. ZKP, utvrdivši da su osuđeni optuženici svojim radnjama ostvarili biće kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, što u odnosu na optuženje za genocid predstavlja lakše kazneno djelo, istovremeno ta odluka otvara niz pravnih pitanja. Prije svega otvara se pitanje je li zaštićeno dobro isto kod ova dva kaznena djela.

Pred kraj dokaznog postupka, temeljem odredbe čl. 63. st. 1. OKZ RH, sud je imenovao branitelje po službenoj dužnosti svakom optuženiku. Do tada je više optuženika imalo jednog branitelja. S obzirom da je formalno rasprava krenula iznova, optuženici su formalno tijekom glavne rasprave imali posebnog branitelja.

No, postupak se vodio dvanaest godina. Tijekom dokaznog postupka izvedeni su brojni dokazi u vrijeme kada je jedan branitelj branio više optuženika. Postavlja se pitanje da li je takva situacija bila u suprotnosti s probicima njihove obrane.[6]