Zločin u Korenici i Frkašiću (opt. Svetozar Karan)

Postupak protiv Svetozara Karana, za kaznena djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Županijski sud u Gospiću

Broj predmeta: K-4/03

Raspravno vijeće: sudac Branko Milanović, predsjednik Vijeća, sudac Dušan Šporčić, član Vijeća, suci porotnici Ivan Dundović, Tomo Dokozić i Ivan Kocijan, članovi Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću broj K-DO-15/02 od 27. veljače 2003. godine, izmijenjena na glavnoj raspravi 30. srpnja 2003.

Kazneno djelo: ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH

Optuženik: Svetozar Karan, prisutan

Branitelj optuženog: Toni Vukičević, odvjetnik iz Splita

Žrtve – zlostavljani: Nikola Nikolić, Mile Lukač, Ivan Čajić i Ivan Dadić

Presudom Županijskog suda u Gospiću broj K-4/03-185 od 30. srpnja 2003. godine opt. Svetozar Karan proglašen je krivim što je:

Za kazneno djelo pod točkom 1. utvrđena mu je kazna zatvora od 5 godina, a za kazneno djelo pod točkom 2. kazna zatvora od 10 godina, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 13 godina.

Presudu Županijskog suda u Gospiću broj K-4/03-185 od 30. srpnja 2003. godine pogledajte ovdje.

ODLUKA VSRH

Vrhovni sud Republike Hrvatske 29. siječnja 2004. prihvatio je žalbu opt. Karana, ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Presudu VSRH broj I Kž 862/03-8 od 29. siječnja 2004. pogledajte ovdje.

PONOVLJENI PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Županijski sud u Karlovcu

Broj predmeta: K-4/04

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Jasminka Jerinić Mušnjak, predsjednica Vijeća, suci Milan Kosijer i Vesna Britvec, članovi Vijeća

Optuženik: Svetozar Karan, prisutan

Branitelji optuženog: Toni Vukičević, odvjetnik iz Splita, i Čedo Prodanović, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve – zlostavljani: Nikola Nikolić, Mile Lukač, Ivan Čajić i Ivan Dadić

Presudom Županijskog suda u Karlovcu broj K-4/04-282 od 30. lipnja 2005. godine optuženi Svetozar Karan ponovno je proglašen krivim. U vezi druge točke optužnice (i presude), utvrđeno je da je postupao kao pripadnik čete Vojne policije i stražar, a ne zapovjednik straže.

Za kazneno djelo pod točkom 1. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 5 godina, kao i za kazneno djelo pod točkom 2., pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 7 godina.

PRESUDA VSRH

VSRH je 7. veljače 2006. godine odbio kao neosnovanu žalbu opt. Svetozara Karana i potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH broj I Kž 953/05-7 od 7. veljače 2006. pogledajte ovdje.

Napomena:

Presuda Županijskog suda u Gospiću broj K-4/03-185 od 30. srpnja 2003. godine u obrazloženju (str. 23) je imala i slijedeći dio:

“Sud nije prihvatio obranu optuženika i u pogledu njegova kako on kaže dragovoljnog povratka u RH, iz razloga što je optuženik vratio se na mjesto zločina, gdje je počinio zločin, a znao je da ga oni koje je tukao nisu smjeli ni pogledati u momentu kada ih je tukao, pa je zaključio da ga praktično nisu ni vidjeli, niti bi ga mogli prepoznati a pored toga proteklo je poprilično vremena od momenta kada je to počinio, te su oštećeni mnogo toga zaboravili. Istovremeno treba napomenuti da se može samo zaključiti da je optuženik shvatio da se Hrvatska nalazi u takvom stanju i da će brzo i jednostavno nestati sa pozornice svijeta, jer Hrvati su nezadovoljni svojim statusom, te između njih lako može doći do takve nesloge da će zbog toga ponovno zatražiti nekoga da im sjedne ponovno na grbaču, kao štoje to skoro devetsto godina bilo, a u posljednjih 80 godina su na grbači bili optuženik i njegovi preci, koji su uživali na toj grbači i zašto ne bi opet došao, kad su sve prilike da će ponovno doći u tu poziciju, jer Hrvatska se sigurno prema ocjeni onih izvana nalazi pred rasulom, a to je moment kada se “Memorandum” može ispuniti u cijelosti, kojeg samo malo je nedostajalo da ga ispune. Zauzeta je Vojvodina, Srijem i pola Bosne, a drugu polovinu će lako riješiti, samo je ostala crta Virovitica, Karlovac, Karlobag, pa iz tog razloga svi oni zločinci koji su činili zločine u Hrvatskoj vraćaju se, a u stvari činili su genocid nad hrvatima, i to ne samo u ovom ratu, već skupa sa ostalima činili su to preko 500 godina od dolaska Turaka, kada su skupa sa Turcima dolazili i uništavali Hrvate, a otkad su “prisajedinili” ove krajeve Jugoslaviji i praktično ih uništili na određenim područjima i sada žele da zauzmu ono doklen je Osmanlija doša, a skupa sa Osmanlijama doklen su došli optuženik i njegovi preci, a Hrvatska bi ostala samo ono što se zvalo “Ostaci ostataka Hrvatske”. No pored toga i pored zločina koje je počinio optuženi isti je praktično nagrađen, on je sve što je imao odnio u Srbiju, sa (nastavak na 24. stranici) ostalima je razrušio polovinu Hrvatske, a vratio se da ga država Hrvatska nagradi, te ukoliko mu je što oštećeno država Hrvatska treba mu obnoviti, dok Hrvatska istovremeno zanemaruje svoje dobrovoljce koji su izborili slobodu i one izbjeglice koji su pobjegli pred zna se čijom kamom, a netko treba i zapovjedati narodu koji se vraća, a to je pored ostalih i optuženik. Jedan od razloga povratka optuženika je konačno uništenje Hrvatske, jer ekonomski iscrpljena država će se sama prepustiti na milost i nemilost, a to je nagrada za djelo koje je počinio, te se iz ovog razloga i vratio u Republiku Hrvatsku.

Iz ovog razloga sud nije prihvatio obrane optuženika, kao ni iz naprijed navedenih razloga, pa je nedvojbeno sud utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo na način kako je to u izreci presude navedeno.”