Objavljeno 28.11.2013. | Admin
Zločin u Korenici
Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci vođen je kazneni postupak protiv opt. Željka Šuputa i opt. Milana Panića, koji se terete za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ-a RH. Dana 3. listopada 2008. godine objavljena je nepravomoćna presuda kojom su optuženici proglašeni krivima te su im izrečene kazne zatvora (opt. Šuputu u trajanju od 4 godine, a opt. Paniću od 3 godine i 6 mjeseci).
VSRH je na sjednici 8. lipnja 2011. g. prihvatio žalbe optuženika, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio Županijskom sudu u Rijeci na ponovno suđenje.
Ponovljeni postupak započeo je 25. listopada 2011. godine. Dana 26. travnja tužiteljstvo je izmijenilo pravnu kvalifikaciju kaznenog djela. Izmjenom se optuženike tereti za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne kao ranije za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.
Dana 12. lipnja 2012. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci kojom su okrivljenici proglašeni krivima. Izrečene su im kazne zatvora kao i prvi prvom prvostupanjskom postupku: Šuputu od 4 godine, a Paniću od 3 godine i 6 mjeseci.
Dana 18. rujna 2013. žalbeno vijeće VSRH djelomično je preinačilo presudu u odluci o kazni pa je Željko Šuput osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, a Milan Panić na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.
OPTUŽNICA
Izmjenjenom optužnicom ŽDO iz Rijeke od 02. listopada 2008. godine, optuženicima se stavlja na teret da su od 15. listopada 1991. godine do kraja travnja mjeseca 1992. godine u Korenici, kao pripadnici posebne jedinice milicije u sastavu oružanih snaga tzv. SAO Krajine, ratne zarobljenike Nikolu Nikolića i Milu Lukača koji su kao pripadnici PU Karlovačke zarobljeni dana 15. listopada 1991. godine, a isto tako i Pericu Bičanića zarobljenog 23. listopada 1991. godine, koji su zajedno sa ostalim zarobljenicima bili zatočeni u prostorijama zgrade milicije bez osnovnih, higijenskih i egzistencijalnih uvjeta, protivno čl. 3. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. godine, pa budući su imali pristup u navedenu zagradu u više navrata u grupama sa još nekolicinom pripadnika milicije tzv. SAO Krajine izvlačili imenovane zarobljenike pojedinačno izvan prostorija ćelije u hodnik zgrade ili dvorište te ih potom udarali šakama i nogama obuvenim u vojničke čizme, dok je I. opt. Željko Šuput u najmanje dva navrata zapovjedio Mili Lukaču da stoji mirno uz zid te ga udarao uzastopno nogom gađajući ga pri tom u predjelu glave, da bi u jednom navratu kada su ih kao stražari izvodili na prisilni rad opt. Željko Šuput naredio Perici Bičaniću da pere osobno vozilo unatoč činjenici da se voda zbog vanjske temperature smrzavala, te je pri tome dopustio da imenovanog grupa vojnika koja je tu slučajno prolazila izudara nogama i rukama kroz koje vrijeme ga je vrijeđao na nacionalnoj i vjerskoj osnovi prijeteći mu pri tom da ga svakog trenutka može nekažnjeno ubiti i da zbog toga neće nikome odgovarati, a kroz koje vrijeme boravka u navedenom zatvoru je Nikola Nikolić zadobio pored brojnih ozljeda i hematoma i ozljedu kralježnice i kontuziju glave s potresom mozga te posljedičnim posttraumatskim stresom, Mile Lukač brojne ozljede glave i tijela s posljedicom oslabljenja sluha, dok je Perica Bičanić uz brojne lake tjelesne ozljede zadobio i prijelom prstiju lijeve ruke i podlaktice,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava ratnim zarobljenicima nanosili velike patnje i povrede zdravlja, pa su time počinili kazneno djelo protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.
Dana 26. travnja 2012. tužiteljstvo je izmijenilo pravnu kvalifikaciju kaznenog djela. Izmjenom se optuženike tereti za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne kao ranije za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.
OPĆI PODACI
Županijski sud u Rijeci
Predmet broj: K-54/07
Vijeće za ratne zločine: sutkinja Đurđa Jovanić, Predsjednica Vijeća; sudac Duško Abramović, član Vijeća; sudac Vlado Skorup, član Vijeća
– u ponovljenom postupku: sutkinja Jasenka Kovačić, Predsjednica Vijeća, sutkinja Dina Brusić, članica Vijeća, sutkinja Ksenija Zorc, članica Vijeća
Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva (ŽDO) iz Gospića K-DO-24/06 od 31. siječnja 2007. godine, ŽDO iz Rijeke izmjenilo 02. listopada 2008. i 26. travnja 2012. godine
Zastupnik optužbe: Darko Karlović, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Rijeke
Kazneno djelo: Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika – čl. 122. Osnovnog krivičnog zakona (OKZ) RH; nakon izmjene optužnice 26. travnja 2012. kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH
Optuženici:
– Željko Šuput – u pritvoru tijekom prvog prvostupanjskog postupka, brani se sa slobode u ponovljenom postupku
– Milan Panić – u pritvoru tijekom prvog prvostupanjskog postupka, brani se sa slobode u ponovljenom postupku
Branitelji optuženika: Goran Crnković, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti opt. Željka Šuputa, u ponovljenom postupku Đuro Vučinić, odvjetnik iz Rijeke, izabrani branitelj opt. Šuputa; Dragan Smolić-Ročak, odvjetnik iz Rijeke, branitelj po službenoj dužnosti opt. Milana Panića
Žrtve:
– protuzakonito zatvoreni: Nikola Nikolić, Mile Lukač i Perica Bičanić
IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA
KORENICA – izvještaji s praćenja
Glavna rasprava je pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci započela 03. rujna 2007. godine, nakon što je Vrhovni sud RH nadležnost u ovome predmetu sa Županijskog suda u Gospiću (na prijedlog Predsjednice Suda u Gospiću, zbog nemogućnosti sastava Vijeća, a nakon pribavljenog mišljenja Državnog odvjetnika) nužno delegirao na Županijski sud u Rijeci. Istragu se vodilo na Županijskom sudu u Gospiću u odnosu na osumnjičenike Željka Šuputa, Milana Panića i Milorada Žigića, no Državni odvjetnik je tijekom istrage odustao od dijela istražnog zahtjeva u odnosu na Milorada Žigića.
Obrana je stavila primjedbu da sastav Vijeća nije u skladu sa Zakonom o primjeni statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, budući da su članovi Vijeća suci građanskog odjela. Predsjednica Vijeća objavila je da je sastav Vijeća u skladu sa zakonom (vidi Zapažanja).
Optuženici su izjavili da se ne smatraju krivim, obranu su iznijeli na kraju dokaznog postupka.
Tijekom dokaznog postupka ispitano je 24 svjedoka (Perica Bičanić, Aldo Ivančić, Ranko Luketić, Marijan Luketić, Ivica Luketić, Mirko Luketić, Marko Luketić, Milan Pavlić, Jure Smolčić, Živko Matovina, Mile Lukač, Dražen Rendulić, Darko Holjevac, Ante Pleš, Jure Matovina, Milorad Žigić, Milan Mrle, Nikša Karamatić, Vojin Vukadinović, Mate Rendulić, Nikola Nikolić, Damir Mikec, Nikola Žigić i Jovica Žakula).
Pročitani su iskazi svjedoka Nikole Perkovića i Dane Perkovića.
Saslušana je stalna sudska vještakinja Renata Dobi-Babić o vremenu zadavanja ozljeda oštećenicima.
Tijekom suđenja 6 zakazanih ročišta glavne rasprave je bilo odgođeno.
Postupak je prolongiran (produživan) i od strane branitelja i od strane optuženika, pa je morao početi iz početka, radi odgode koja je trajala dulje od dva mjeseca. Na prvom ročištu glavne rasprave branitelji optuženika su otkazali punomoć u zastupanju, smatrajući da se optuženicima krše prava i da ih se onemogućava u obrani, jer su svi njihovi prijedlozi odbijeni, pa je rasprava odgođena radi postavljanja branitelja po službenoj dužnosti. Optuženicima su morali biti dodjeljeni branitelji po službenoj dužnosti, no ipak je izabrani odvjetnik Miloš Markiš nastavio braniti opt. Željka Šuputa. Zbog bolesti navedenog branitelja, na raspravi 30. 06. 2008. godine opt. Šuput poučen je o pravu na izbor branitelja, pored činjenice što ga zastupa i branitelj po službenoj dužnosti.
KORENICA -izvještaji s praćenja ponovljenog postupka
PRESUDA
Dana 03. listopada 2008. godine objavljena je presuda kojom su optuženici proglašeni krivima. Opt. Šuputu izrečena je kazna zatvora u trajanju od 4 godine, a opt. Paniću u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.
Nakon objave presude optuženici su pušteni iz pritvora, no prema njima su primjenjene mjere opreza: zabrana napuštanja boravišta uz obvezu javljanja u policijsku postaju i oduzimanje putnih isprava.
Optuženici su proveli u pritvoru 1 godinu i 10 mjeseci.
Sjednica VSRH održana je 8. lipnja 2011. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje i rješenje ovdje
Dana 12. lipnja 2012. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci kojom su okrivljenici proglašeni krivima. Izrečene su im kazne zatvora kao i prvi prvom prvostupanjskom postupku: Šuputu od 4 godine, a Paniću od 3 godine i 6 mjeseci.
Dana 18. rujna 2013. žalbeno vijeće VSRH djelomično je preinačilo presudu u odluci o kazni pa je Željko Šuput osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, a Milan Panić na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.
MIŠLJENJE MONITORING TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA
Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci Željko Šuput je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine, a Milan Panić na kaznu zatvora od 3 godine i 6 mjeseci.
Nakon objave presude optuženici su pušteni iz pritvora, s obzirom da ne postoje naročito teške okolnosti djela, zbog kojih je pritvor bio određen i produživan, no prema njima su primijenjene mjere opreza: zabrana napuštanja boravišta uz obvezu javljanja u policijsku postaju Korenica i oduzimanje putnih isprava, a koje mogu trajati najdulje do pravomoćnosti presude.
Optuženici su proveli u pritvoru 1 godinu i 10 mjeseci.
Optuženicima se stavlja na teret da su od 15. listopada 1991. do kraja travnja 1992. u zgradi milicije u Korenici ratne zarobljenike Nikolu Nikolića, Milu Lukača i Pericu Bičanića u više navrata sa još nekolicinom pripadnika milicije tzv. SAO Krajine izvlačili pojedinačno izvan ćelije u hodnik zgrade ili dvorište te ih potom udarali šakama i nogama obuvenim u vojničke čizme, prisiljavali na rad te ih vrijeđali i prijetili, čime su počinili krivično djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH.
Istraga na Županijskom sudu u Gospiću vođena je protiv okrivljenih Željka Šuputa, Milana Panića i Milorada Žigića, no tužiteljstvo je tijekom istrage odustao od dijela istražnog zahtjeva u odnosu na Milorada Žigića.
Predmet je Vrhovni sud RH, na prijedlog predsjednice Suda u Gopiću, zbog nemogućnosti sastava vijeća, delegirao na Županijski sud u Rijeci.
Primjedba obrane da sastav Vijeća nije u skladu sa Zakonom o primjeni statuta Međunarodnog kaznenog suda i progona za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, budući da su članovi Vijeća suci građanskog odjela, nije uvažen. Naime, u čl. 13. st. 2. navedenog zakona je propisano da Vijeće za ratne zločine čine “po tri suca iz redova sudaca koji se odlikuju iskustvom na radu u najsloženijim predmetima”. S obzirom da Zakon nije izričit koji su to najsloženiji predmeti, želimo upozoriti na tu “slabost” navedenog zakona.
Smatramo da bi članovi Vijeća za ratne zločine morali biti suci kaznenog odjela koji se odlikuju iskustvom rada u kaznenim predmetima (zbog težine kaznenog djela i poznavanja materije kaznenog prava), a nikako suci građanskog odjela. [1]
Smatramo da bi Županijski sud u Rijeci, kao jedan od posebnih sudova[2] u suđenjima za ratne zločine morao u vijeća imanovati suce/sutkinje s iskustvom u kaznenim predmetima, inače, čemu na njega delegirati predmete iz drugih sudova?
Na prvom ročištu glavne rasprave branitelji optuženika su otkazali punomoć u zastupanju tvrdeći da se krše prava njihovih branjenika. Ne vidimo kakav su učinak odvjetnici očekivali od protesta otkazivanjem punomoći. Takav postupak nije u skladu s etičkim kodeksom branitelja, budući da branitelji ne smiju odbiti stranci pružanje pravne zaštite, zbog toga što bi položaj branjenika bio pogoršan.
Za napomenuti je da se strankama i sudionicima postupka nakon završenog raspravnog dana nije uručivao primjerak raspravnog zapisnika, što je u suprotnosti sa praksom ostalih županijskih sudova u Republici Hrvatskoj. Zapisnici se braniteljima i tužitelju dostavljaju tek po isteku minimalno dva tjedna od završenog ročišta, premda su branitelji tražili da im se nakon završenog ročišta odmah preda raspravni zapisnik. Sukladno odredbi članka 314. ZKP-a zapisnik mora biti završen sa zaključivanjem zasjedanja, a stranke imaju pravo pregledati završeni zapisnik, staviti primjedbu na sadržaj zapisnika ili zatražiti ispravak.
Sažeti prikaz postupka možete pogledati ovdje.
[1] Vijeće Vrhovnog suda RH (rješenje br. II 4 Kr 11/09-3 od 03. veljače 2009.) smatra da se vijeće za ratne zločine treba sastojati isključivo od sudaca sa iskustvom rada u kaznenim predmetima pa je prihvatilo prijedlog za prenošenje mjesne nadležnosti Županijskog suda u Virovitici, jer navedeni sud nije bio u mogućnosti sastaviti raspravno vijeće koje bi činili tri suca kaznenog odjela.
[2] U Zakonu o primjeni statuta međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava (NN 175/03) u članku 12. st.1. navedeno je da su za vođenje kaznenog postupka za kaznena djela iz članka 1. ovoga Zakona, uz sudove mjesno nadležne prema općim propisima, mjesno nadležni i županijski sudovi u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu.
PRIKAZ I MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA
Nakon provedenog ponovljenog postupka na Županijskom sudu u Rijeci 12. lipnja 2012. objavljena je presuda kojom su okrivljenici Željko Šuput i Milan Panić ponovno proglašeni krivima. Izrečene su im kazne zatvora, identične kao u ranije provedenom prvostupanjskom postupku: Šuputu 4 godine, a Paniću 3 godine i 6 mjeseci.
Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci teretilo je Šuputa i Panića da su od 15. listopada 1991. do kraja travnja 1992. u Korenici, kao pripadnici posebne jedinice milicije u sastavu oružanih snaga tzv. SAO Krajine, ratne zarobljenike Nikolu Nikolića, Milu Lukača i Pericu Bičanića, koji su sa drugim zarobljenicima bili zatočeni u prostorijama zgrade milicije bez osnovnih egzistencijalnih higijenskih uvjeta, u više navrata sa drugim pripadnicima milicije tzv. SAO Krajine u hodniku zgrade i u dvorištu udarali, vrijeđali, maltretirali ih i nad njima se iživljavali.
U travnju 2012. tužiteljstvo je izvršilo prekvalifikaciju kaznenog djela iz optužnice. Izmijenjenom optužnicom Šuputa i Panića tereti se da su kazneno djelo počinili na štetu civilnih osoba, a ne kao ranije, na štetu ratnih zarobljenika.
Tijek prijašnjeg postupka
Presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci okrivljenici su u listopadu 2008. proglašeni krivima zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i osuđeni su na zatvorske kazne u trajanju od 4 godine (Željko Šuput) i 3 godine i 6 mjeseci (Milan Panić). VSRH je prihvatio kao osnovane žalbe okrivljenika koje su uložili zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukinuo je prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovno raspravljanje.
U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je trebao utvrdi jesu li oštećenici imali status ratnih zarobljenika, s obzirom da su u trenutku zarobljavanja bili u civilnim odijelima i bez naoružanja i zarobljeni su izvan borbenih djelovanja. VSRH je ukazao i na određene nedosljednosti u iskazima svjedoka koji su teretili okrivljenike pa je ostalo dvojbeno jesu li u počinjenju ratnog zločina u Korenici sudjelovali optuženici i, ukoliko jesu, da li su ga počinili osobno ili su sudjelovali u grupi koja ga je počinila.
VSRH je smatrao da je ostalo upitno jesu li okrivljenici počinili ratni zločin nad oštećenim Nikolom Nikolićem. Naime, oštećeni Nikolić je izjavio da Šuputa ne prepoznaje kao osobu koja ga je tukla u zatvoru u Korenici. Oštećeni Nikolić je rekao i da je bilo lakše kada su optuženici, kao pripadnici tzv. 13. Garave brigade, preuzeli zatvor, da nisu dopustili da se zatvorenici tuku. Tvrdio je kako ga je upravo Milan Panić spasio od klanja, a pojasnio je da nije točno da je pred istražnim sucem izjavio da ga je Panić „razbio“ prvi dan kada je dospio u zatvor. Za VSRH ostalo je sporno da li su okrivljenici počinili kazneno djelo, s obzirom da su sa svojom postrojbom preuzeli zatvor tek 2-3 mjeseca nakon što su oštećenici ondje dovedeni. VSRH je ukazao i na proturječnosti u svjedočenjima Perice Bičanića u istrazi i na glavnoj raspravi. U istrazi je tvrdio da su ga okrivljenici tukli, a na glavnoj raspravi da ga nisu tukli već omalovažavali i vrijeđali. Nadalje, svjedok Dražen Rendulić je tvrdio da je Pericu Bičanića okr. Šuput jednom udario te da misli da je okr. Panić tukao i Bičanića i Nikolu Nikolića. Po VSRH, ostalo je neutvrđeno je li istinita tvrdnja Perice Bičanića da ga Panić nije tukao ili tvrdnja Rendulića da jest. Jedini svjedok koji je dosljedno teretio oba okrivljenika je Mile Lukač. Tvrdio je da su ga obojica tukli, a da je specijalnost Šuputa bila udarac nogom u glavu iz okreta. VSRH i u ovom je slučaju tražio od prvostupanjskog suda da u ponovljenom postupku dovede u vezu iskaz ovog svjedoka sa iskazima ostalih. Konačno, prema popisu pripadnika Policijske stanice Titova Korenica okrivljenici su od 3. prosinca 1990. evidentirani kao pripadnici rezervnog sastava, koji nisu svakodnevno obnašali dužnost, već samo u izvanrednim okolnostima, tako da je u ponovljenom postupku trebalo preispitati zaključak da su okrivljenici od navedenog datuma bili raspoređeni kao pripadnici posebne jedinice u Titovoj Korenici, podređeni zapovjedništvu Teritorijalne obrane, što su okrivljenici tijekom postupka i u žalbama osporavali.
O ponovljenom postupku
Ponovljeni prvostupanjski postupak započeo je 25. listopada 2011., a okončan je 12. lipnja 2012. Na sedam ročišta glavne rasprave izvedeni su brojni dokazi. Neposredno su saslušani svjedoci koji su svojim iskazima teretili okrivljenike, a na čije je nedosljednosti u iskazima upozoravao VSRH. Uz suglasnost stranaka pročitani su iskazi trinaest svjedoka koji u ranijem postupku nisu teretili okrivljenike. Dana 19. i 20. ožujka 2012. u prisutnosti stranaka neposredno su u Korenici saslušana dvanaestorica svjedoka. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu.
Sud nije prihvatio dokazne prijedloge obrane jer je ocijenio da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno u odnosu na okolnosti na koje je predloženo izvođenje tih dokaza (npr. na okolnost ranjavanja prvookrivljenog, na okolnost uvjeta u zatvoru…).
Nakon provedenog prvostupanjskog postupka Vijeće je zaključilo da su zatvorenici u zatvoru u Korenici bili podvrgavani udarcima i zlostavljanju stražara, koji su to činili u grupama, tako što su zatvorenike izvodili iz ćelija na hodnik ili dvorište i skupno ih tukli palicama, nogama obuvenim u čizme i raznim predmetima. Zatvorenik koji je bio izložen zlostavljanju u pravilu nije smio gledati zlostavljače pa se neki svjedoci nisu mogli sa sigurnošću izjasniti o osobama koje su ih zlostavljale. Osim stražara, u prvo vrijeme boravka u zatvoru tukle su ih i osobe koje su izvana dolazile u zatvorske prostorije. U dokaznom postupku sud je utvrdio da su među osobama koje su tukle i zlostavljale zatvorenike bili i okrivljenici.
Svjedok Nikolić pojasnio je da je u ranijem iskazu, navodeći da je bilo lakše kada su okrivljenici preuzeli zatvor, mislio reći da je zatvorenicima bilo lakše jer okrivljenici nisu više dozvoljavali civilima da dolaze u zatvor i zlostavljaju zatvorenike. Ponovio je da su ih okrivljenici više tukli u početku, dok su bili na položajima i dolazili u zatvor, a kasnije, kada su preuzeli zatvor, zlostavljanje se smanjilo. Potvrdio je da je istina da ga je Panić „razbio“ prvog dana kada je došao u zatvor. Pri tome je mislio na dan kada je Panić preuzeo nadzor nad njima, a ne na dan kada je svjedok dospio u zatvor. Iskaz ovog svjedoka Vijeću je bio dovoljan za zaključak da su baš okrivljenici tukli zatvorenike i to u prva dva mjeseca njihova boravka u zatvoru.
U ponovljenom postupku su i svjedoku Perici Bičaniću predočene nedosljednosti u njegovim iskazima. U istrazi je rekao da su ga okrivljenici tukli, dok je na prijašnjoj glavnoj raspravi izjavio da misli da ga okrivljenici nisu tukli već vrijeđali i omalovažavali. Pojasnio je kako su okrivljenici dolazili u skupini te nije mogao ocijeniti tko ga je koliko tukao, ali istina je da su ih svi iz grupe tukli.
Iskaz svjedoka Dražena Rendulića, koji je izjavio da je Pericu Bičanića Šuput udario jednom, a da je Panić tukao i Bičanića i Nikolića, Vijeće je ocijenilo vjerodostojnim jer je potvrđen iskazima Nikolića i Lukača.
Nadalje, Vijeće je utvrdilo da su u inkrimiranom razdoblju okrivljenci bili pripadnici oružanih snaga tzv. SAO Krajine. Od 3. prosinca 1990. bili su pripadnici posebne jedinice milicije u Policijskoj stanici Titova Korenica, podređeni zapovjedništvu Teritorijalne obrane. Sjedište tzv. 13. Garave brigade bilo je u zgradi milicije u Korenici. Okrivljenici su navedeni u spisku boraca i u spisku za plaću tzv. 13. Garave brigade, iz čega nedvojbeno proizlazi da su bili pripadnici oružanih snaga tzv. SAO Krajine.
Vijeće je utvrdilo da su oštećenici Nikola NIkolić, Mile Lukač i Perica Bičanić za vrijeme boravka u koreničkom zatvoru imali status civilnih osoba, budući da su u trenutku zarobljavanja imali civilnu odjeću, bili su bez oružja, a zarobljeni su izvan borbenih djelovanja.
Iako su okrivljenici poricali počinjene kaznenog djela, Vijeće je i u ponovljenom postupku okrivljenike iznova proglasilo krivima i izreklo iste zatvorske kazne kao i u prijašnjem postupku. Kao olakotnu okolnost Vijeće je okrivljenima Šuputu i Paniću cijenilo raniju neosuđivanost i obiteljske prilike, činjenicu da su se sa svojim obiteljima vratili u Republiku Hrvatsku smatrajući je svojom domovinom, kao i mladost u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Prvooptuženom Šuputu Vijeće je kao otegotnu okolnost ocijenilo upornost u počinjenju kaznenog djela, koja se očitovala u brutalnom postupanju prema zatvoreniku Mili Lukaču, kojem je zadavao udarce nogom u glavu, pričinjavajući mu veliku bol od koje je gubio svijest, a što za posljedicu ima ozljedu trajne naravi.
