Zločin u Cerni

Na Županijskom sudu u Vukovaru dana 14. veljače 2008. godine objavljena je presuda kojom su optuženici Tomislav Madi, Mario Jurić, Zoran Poštić, Davor Lazić i Mijo Starčević proglašeni krivima zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, počinjenog 17. veljače 1992. godine u Cerni nad obitelji Olujić. Opt. Madiju izrečena je kazna zatvora u trajanju od 20 godina, opt. Juriću od 12, opt. Poštiću od 8, opt. Laziću od 7 te opt. Starčeviću od 10 godina.

Javna sjednica VSRH održana je 25. ožujka 2009 godine. Juriću i Laziću je kazna potvrđena, dok je ostalim optuženicima smanjena pa je Madi osuđen na kaznu zatvora od 15 godina, Poštić na 7, a Starčević na 8 godina zatvora.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

ŽDO u Vukovaru podiglo je optužnicu br. K-DO-52/06, od 29. prosinca 2006. godine, izmijenjenu podneskom od 08. veljače 2008. godine, kojom se optuženicima stavlja na teret da su dana 17. veljače 1992. godine, u predvečernjim satima, u Komletincima, u zgradi osnovne škole u kojoj se nalazio stožer izviđačko-diverzantske satnije HOS-a, prvookrivljenik Tomislav Madi, kao zapovjednik satnije, izdao zapovijed pripadnicima satnije: drugookrivljeniku Mariu Juriću, pripadniku 131. brigade HV-a, trećeokrivljeniku Zoranu Poštiću, četvrtookrivljeniku Davoru Laziću i nepoznatoj osobi nadimkom “Bosanac”, pripadnicima izviđačko-diverzantske satnije, da odu u Cernu i pobiju četnike za koje on zna, iako je znao da se radi o civilnim osobama, da iz kuće uzmu vrijedne stvari, a kuću da miniraju, a petookrivljenom Miji Starčeviću, pripadniku satniju, je zapovjedio da ih tamo odveze, što je isti i učinio te im je u Cerni pokazao kuću u ulici Braće Radića na broju 51a, pa su oni to učinili tako što su u kuću ušli drugookrivljenik Mario Jurić i osoba nadimkom Bosanac i iz vatrenog oružja ispalili više hitaca u Radomira Olujića, Anicu Olujić, mljt. Milenu Olujić i dijete Marka Olujića, zadavši im ustrijelne rane uslijed kojih su odmah umrli, za koje vrijeme su trećeokrivljenik Zoran Poštić i četvrtookrivljenik Davor Lazić u kući pronašli i uzeli lovačku pušku, patrone, iznos novca od 1500 tadašnjih DEM, kapu – beretku, lančić boje zlata s privjeskom djeteline s četiri lista i par zlatnih naušnica s tri plava kamenčića, a potom su kuću u cilju da ih sruše pokušali minirati, ali zbog nestručnog postavljanja do eksplozije nije došlo, za koje vrijeme ih je petookrivljenik Mijo Starčević čekao u osobnom automobilu, pa kad su ovi došli natrag do automobila noseći stvari i novac koji su pronašli u kući, prevezao ih do Komletinaca, gdje su stvari i novac predali prvookrivljeniku Tomislavu Madiju,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba prvookrivljenik naredio da se ubija i pljačka civilno stanovništvo, a drugookrivljenik, trećeokrivljenik, četvrtookrivljenik i petookrivljenik na opisani način ubijali i pljačkali civilno stanovništvo,

pa da su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru broj K-DO-52/06 od 29. prosinca 2006. možete vidjeti ovdje.

Izmjenu optužnice od 08. veljače 2008. pogledajte ovdje.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

CERNA izvještaji s rasprava.doc

Postupak je vođen pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru u sastavu: sudac Ante Zeljko – Predsjednik Vijeća, te sutkinje Jadranka Kurbel i Branka Ratkajec-Čović – članice Vijeća.

Optužnicu je zastupao Vlatko Miljković – zamjenik ŽDO-a u Vukovaru.

Branitelji: odvjetnici Emil Havkić i Zlatko Cvrković, branitelji opt. Madija; odvjetnik Vjekoslav Cestar, branitelj po službenoj dužnosti opt. Jurića; odvjetnik Gordan Perić, branitelj opt. Poštića; odvjetnik Marko Dumančić, branitelj opt. Lazića i odvjetnik Dražen Matijević, branitelj opt. Starčevića.

Žrtve – ubijeni: Radomir, Anica, mlljt. Milena i mlljt. Marko Olujić

PRESUDA

Dana 14. veljače 2008. godine optuženici su proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora: opt. Tomislav Madi u trajanju od 20 (dvadeset) godina, opt. Mario Jurić u trajanju od 12 (dvanaest) godina, opt. Zoran Poštić u trajanju od 8 (osam) godina, opt. Davor Lazić u trajanju od 7 (sedam) godina i opt. Mijo Starčević u trajanju od 10 (deset) godina.

Presudu Županijskog suda u Vukovaru možete pogledati ovdje (PDF, 4,70 MB).

Javna sjednica VSRH održana je 25. ožujka 2009. godine. Izvještaj sa javne sjednice možete pogledati ovdje.

Juriću i Laziću je kazna potvrđena, dok je ostalim optuženicima smanjena pa je Madi osuđen na kaznu zatvora od 15 godina, Poštić na 7, a Starčević na 8 godina zatvora.

Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Mišljenje

Suđenje je provedeno u skladu s međunarodnim standardima pravičnog suđenja, optuženima su izrečene kazne u skladu sa zakonom i težinom počinjenog djela. Mišljenja smo da su postupak i izrečena sankcija doprinos uspostavljanju individualne i društvene odgovornosti za zločin, pravde za žrtve kao i prevenciji kršenja međunarodnog humanitarnog prava u budućnosti.

Ovo suđenje je specifično i po tome što je Vijeće za ratne zločine, kako bi raščistilo nedoumice, tijekom dokaznog postupka naložilo dodatno izvesti brojne dokaze koji su mogli (i trebali biti) izvedeni u toku istrage.

Istraga o zločinu nad obitelji Olujić je pokrenuta tek 2005. godine, trinaest godina nakon što je zločin počinjen i to nakon što je javnost doznala za ovaj teški zločin iz emisije “Latinica”. Iz iskaza pojedinih svjedoka vidi se da su nadležne institucije za zločin, kao i za moguće počinitelje toga zločina, znale još 1992. godine. Tijekom dokaznog postupka utvrđeni su propusti policije koja je obavljala uviđaj. Predsjednik Vijeća za ratne zločine, sudac Ante Zeljko, rekao je: “Policijska istraga provedena u ovom slučaju školski je primjer kako se ne bi smjelo raditi”.

Obrazloženje

Nepravomoćnom presudom br. K-5/07, od 12. veljače 2008. godine optuženici su proglašeni krivima za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH zbog ubojstva bračnog para Olujić i njihove dvoje maloljetne djece te su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od: Tomislav Madi – 20 godina (maksimalna kazna zatvora), Mario Jurić – 12 godina (maksimalna kazna zatvora koja se može izreći osobi koja je u vrijeme izvršenja djela bila mlađa punoljetna osoba), Zoran Poštić – 8 godina, Davor Lazić – 7 godina, Mijo Starčević – 10 godina.

Glavna rasprava je trajala 11 mjeseci u tijeku koje je održano 29 ročišta. U odnosu na broj izvedenih dokaza suđenje je bilo efikasno. S druge strane, niz dokaza je mogao biti izveden u toku istrage, a ne u toku glavne rasprave. Naime, osim dokaza koje su predložili zastupnici optužbe i optuženici, odnosno njihovi branitelji, Vijeće za ratne zločine je tijekom dokaznog postupka naložilo dodatno izvesti brojne dokaze, kako bi raščistilo nedoumice.[1]

Trojica (opt. Madi, opt. Jurić i opt. Starčević) od petorice optuženih svoje obrane po prvi put iznijeli tek na glavnoj raspravi. Predsjednik Vijeća je, na traženje opt. Jurića, dozvolio da se iznošenje obrane optuženih audio-vizualno snimi.

Sud obrazlaže da je pri određivanju visine kazni imao na umu težinu zločina i njegove tragične posljedice te okrutnost i upornost izvršitelja. Opt. Tomislav Madi osuđen je na maksimalnu kaznu zatvora po zapovjednoj odgovornosti uz obrazloženje da se radi o najtežem obliku krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i o najvišem stupnju krivnje: “Kumulacija zločinačke energije čini optuženog Tomislava Madia središnjom figurom kriminalnog događaja. Naredba da se cijela obitelj ubije i opljačka, da se nakon svega kuća eksplozivom “digne” u zrak, bila je bestijalna…”. Opt. Mario Jurić osuđen je, također, na maksimalnu kaznu zatvora koja se može izreći mlađoj punoljetnoj osobi, temeljem odredbe čl. 110. st. 1. Zakona o sudovima za mladež, po izravnoj odgovornosti. Sud je obrazložio da je ubojstvo obitelji Olujić bilo krajnje surovo i zastrašujuće: “U trenu prestala je postojati cijela obitelj. Otac, majka, kći i sin ubijeni su u okruženju doma i obitelji kao simbola sigurnosti. Sin Marko (12 godina) ubijen je iz apsolutne blizine, “usta” cijevi oružja bila su prislonjena u trenutku pucanja na njegovo tijelo.” Sud je pri izricanju visine kazne za Zorana Poštića imao u vidu da je okrivljeni opisao stanje šoka u kome je bio dok se nalazio u kući ubijenih, no, da je, pored svega doživljenog, ipak, po povratku, od optuženog Tomislava Madija tražio zadržavanje kape – beretke koju su pokupili u kući ubijene obitelji.

Optuženici su u pritvoru bili temeljem odredbe čl. 102. st. 1. t. 4. ZKP.