Zločin u Bapskoj (opt. Radojko Radmilović)

 

Obnovljeni postupak protiv Radojka Radmilovića, ranije u odsutnosti osuđenog na kaznu zatvora od 3 godine zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

O RANIJEM POSTUPKU

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je 14. lipnja 1996. godine optužnicu broj KT-86/95 protiv Željka Vučkovića i još 11 okrivljenika (opt. Radmilović bio je posljednji, dvanaestookrivljni), tereteći ih da su u razdoblju od 1992. do 1995. godine u selu Bapska u sklopu općeg plana protjerivanja svog hrvatskog i drugog nesrpskog stanivništva te stvaranja “Velike Srbije” preostalom hrvatskom stanovništvu ograničili kretanje uvođenjem obveznih propusnica, organizirali prisilne fizičke radove, vrijeđali ih i fizički i psihički zlostavljali, oduzimali pokretnu i nepokretnu imovinu, a u svibnju 1995. godine pod prijetnjom smrti iz domova protjerali 69 pripadnika hrvatske narodnosti, a zatim u njihove kuće uselili pripadnike srpske nacionalnosti, pa da su time počinili kazneno djelo genocida iz čl. 119. OKZ RH.

Županijski sud u Vukovaru 16. ožujka 2001. godine jedanaestoricu okrivljenika proglasio je krivima za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne genocida, kako ih se teretilo optužnicom, i osudio na kazne zatvora. Optužba protiv jednog okrivljenika je odbijena. Okr. Radmilović osuđen je na kaznu zatovra u trajanju od 5 godina.

No VSRH je ukinuo prvostupanjsku presudu u osuđujućem dijelu i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru preciziralo je optužnicu podneskom od 16. srpnja 2002. godine, a potom i 25. listopada 2004. godine.

Izmijenjen je činjenični opis i pravna kvalifikacija optužnice. Izmjenom činjeničnog opisa konkretizirane su radnje koje se optuženicima stavljaju na teret, a izmjenom pravne kvalifikacije optuženike se tereti za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civlinog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, a ne više genocida iz čl. 119. OKZ RH.

Županijski sud u Vukovaru 10. prosinca 2004. godine devetoricu okrivljenika proglasio je krivima i osudio ih je na kazne zatvora. Optužba protiv jednog okrivljenika je odbijena. Okr. Radojko Radmilović osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. Proglašen je krivim što je u Bapskoj istjerao iz kuće Andriju Kovačića, u koju je odmah potom uselio čovjek iz zapadne Slovonije; što je zaprijetio Mariji Adamec batinama da mora iseliti te od iste oduzeo zamrzivač; što je nasilno ušao u kuću Marinka Kovačića i što je u svibnju 1995. sudjelovao u nasilnom protjerivanju 69 stanovnika Bapske hrvatske nacionalnosti te useljavanju u njihove kuće pripadnika srpske nacionalnosti.

Više o navedenom postupku pogledajte ovdje.

 

UHIĆENJE I IZRUČENJE

Radmilović je u prosincu 2011. godine uhićen u selu Martinci kod Sremske Mitrovice, u Republici Srbiji, gdje je živio kao izbjeglica. 2012. godine izručen je Republici Hrvatskoj.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: Krz-27/2012

Vijeće za ratne zločine: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća, sudac Mario Kovač, član Vijeća, sudac Zvonko Vrban, član Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj KT-86/95 od 14. lipnja 1996. godine, preuzeta od Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru pod brojem DO-K-53/99., precizirana podneskom od 16. srpnja 2002. godine i 25. listopada 2004. godine, sada ŽDO Osijek broj K-DO-3/13 od 9. siječnja 2013.

Zastupnik optužbe: Vlatko Miljković, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Vukovaru

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Radojko Radmilović

Branitelj optuženog: Radoslav Arambašić, odvjetnik iz Osijeka, branitelj po službenoj dužnosti

Žrtve:

– zastrašivani ili opljačkani: Marija Adamec, Marinko Kovačić i Andrija Kovačić

– protjerani: 69 stanovnika Bapske hrvatske nacionalnosti

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

BAPSKA (OPT. RADOJKO RADMILOVIĆ) izvještaji s praćenja

 

PRESUDA

Nakon provedenog obnovljenog postupka Županijski sud u Osijeku je 20. ožujka 2013. godine u činjeničnom dijelu djelomično stavio van snage raniju presudu Županijskog suda u Vukovaru iz 2004. godine, potvrđenu presudom VSRH, no ostavio je na snazi kaznu zatvora od 3 godine koja je Radmiloviću izrečena navedenom presudom.

Presudu pogledajte ovdje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj I Kž-422/13-4 od 4. rujna 2013.godine odbio je žalbu optuženog  kao neosnovanu te je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

 

PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Nakon provedenog obnovljenog postupka, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 20. ožujka 2013. godine objavilo je nepravomoćnu presudu kojom je okrivljenoga Radojka Radmilovića proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

Proglašen je krivim što je od druge polovice 1992. do 18. svibnja 1995. godine, nakon okupacije mjesta Bapska od tzv. JNA i paravojnih postrojbi, kao pripadnik četničke omladinske organizacije osobno istjerao iz kuće Andriju Kovačića, u čiju je kuću odmah potom uselila osoba iz zapadne Slavonije, zaprijetio Mariji Adamec da se mora iseliti jer će u protivnom biti istjerana te joj oduzeo zamrzivač, kao i da je nasilno ušao u kuću Marinka Kovačića.

Zajedno s više osoba sudjelovao je u protjerivanju 69 poimenično nabrojanih osoba hrvatske nacionalnosti iz Bapske na slobodno područje Republike Hrvatske, a zatim su u njihove kuće useljeni pripadnici srpske nacionalnosti.

Ranija presuda Županijskog suda u Vukovaru, iz 2004. godine, djelomično je, u činjeničnom dijelu, stavljena izvan snage, no kazna koja je okr. Radmiloviću izrečena tom presudom ostala je na snazi.

Okrivljeniku se sudilo u njegovoj prisutnosti. Tijekom obnovljenog postupka nalazio se u istražnom zatvoru, koji je nakon objave presude produžen.

 

Tijek ranijeg postupka (u odsutnosti okrivljenih)

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je 14. lipnja 1996. godine optužnicu broj KT-86/95 protiv Željka Vučkovića i još 11 okrivljenika (opt. Radmilović bio je posljednji, dvanaestookrivljeni), tereteći ih da su od 1992. do 1995. godine u selu Bapska, u sklopu općeg plana protjerivanja svog hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva te stvaranja „Velike Srbije“, preostalom hrvatskom stanovništvu ograničili kretanje uvođenjem obveznih propusnica, organizirali prisilne fizičke radove, vrijeđali ih i fizički i psihički zlostavljali, oduzimali pokretnu i nepokretnu imovinu, a u svibnju 1995. godine pod prijetnjom smrti iz domova protjerali 69 pripadnika hrvatske narodnosti, a zatim u njihove kuće uselili pripadnike srpske narodnosti, pa da su time počinili kazneno djelo genocida iz čl. 119. OKZ RH.

Županijski sud u Vukovaru, 16. ožujka 2001. godine, jedanaestoricu okrivljenika proglasio je krivima za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne genocida, kako ih se teretilo optužnicom, i osudio na kazne zatvora. Optužba protiv jednog okrivljenika je odbijena. Okr. Radojko Radmilović osuđen je na 5 godina zatvora. No VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu u osuđujućem dijelu te je predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru potom je izmijenilo optužnicu, konkretiziravši radnje koje se optuženicima stavljaju na teret te je izmijenilo pravnu kvalifikaciju tereteći optuženike za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne genocida.

Županijski sud u Vukovaru, 10. prosinca 2004. godine, devetoricu okrivljenika proglasio je krivima i osudio ih na kazne zatvora. Optužba protiv jednog okrivljenika je odbijena. Okr. Radojko Radmilović osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. Presuda u odnosu na Radojka Radmilovića postala je pravomoćna 15. veljače 2005. godine.

 

Tijek obnovljenog postupka

Nakon izručenja Radojka Radmilovića iz Republike Srbije, rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj Kv-128/12 od 20. rujna 2012. godine dozvoljena je obnova ranije pravomoćno završenog postupka.

Obnovljeni postupak provodio se po odredbama novoga Zakona o kaznenom postupku. Dana 26. veljače 2013. godine održano je pripremno ročište, a potom su 18. i 19. ožujka održana ročišta glavne rasprave. Dan potom objavljena je prvostupanjska presuda.

Na dva ročišta neposredno je ispitano sedmero svjedoka. Pročitani su iskazi petero svjedoka, koji su umrli ili su tijekom postupka podnijeli medicinsku dokumentaciju o nemogućnosti dolaska na sud.

Svjedoci čiji su iskazi pročitani, jer su u međuvremenu umrli, teretili su okrivljenika. Pored njih, dvije svjedokinje koje ranije nisu iskazivale, na glavnoj raspravi 19. ožujka iskazivale su o svojim neposrednim saznanjima o sudjelovanju okrivljenoga u protjerivanju i zastrašivanju.

Jedan svjedok je izjavio da je vlasnik kuće, u kojoj je po dolasku u Bapsku živio Radojko Radmilović, živio u Njemačkoj, tako da je kuća bila prazna.

Nekoliko svjedoka je izjavilo da se zbog proteka vremena ne mogu sjetiti događaja iz inkriminiranog vremena niti uloge optuženog.

Okrivljeni Radojko Radmilović u cijelosti je porekao navode optužnice. Tvrdio je da nije bio u Bapskoj u vrijeme protjerivanja Hrvata, da je stanovao kod svojih sestara u BiH i Srbiji te da je samo povremeno dolazio u Bapsku kod majke i brata. Tvrdio je da je kuća u koju su 1992. godine u Bapskoj uselili ranije bila izgorjela. Do uhićenja je živio u Srbiji „pod čardakom“, bez struje. Smatra da se osobe koje su krale po Bapskoj i protjerivale ljude trebaju sramiti.

Sudsko vijeće nije poklonilo vjeru obrani optuženog, jer je suprotna iskazima svjedoka, koji su ga viđali i susretali u Bapskoj. Zaključilo je da je bio svjestan svoga djela i da je htio njegovo izvršenje.

Od olakotnih okolnosti, Sud je optuženom uzeo u obzir dosadašnju neosuđivanost i mladost u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Otegotnih okolnosti Sud nije našao.

Branitelj opt. Radojka Radmilovića podnio je žalbu na prvostupanjsku nepravomoćnu presudu, iz svih žalbenih razloga predviđenih Zakonom o kaznenom postupku. Jedan od razloga, prema branitelju, je i povreda prava obrane. Branitelj je, naime, naveo da optuženik nije imao mogućnosti prikupiti dokaze kojima bi dokazao svoju nevinost. Suprotno tome, Žalbeno vijeće VSRH smatralo je da je optuženik cijelo vrijeme trajanja postupka, a posebno od dopuštanja obnove postupka 20. rujna 2012. do pripremnog ročišta 26. veljače 2013. godine imao vremena dogovoriti strategiju obrane i pronaći dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode. No obrana, kako na pripremnom ročištu, tako i na ročištima glavne rasprave, nije imala dokaznih prijedloga.

VSRH je zaključio da je iskazima svjedoka dokazano da je Radojko Radmilović počinio djelo kako ga se tereti optužbom.

VSRH je također smatrao kako na štetu optuženoga nije povrijeđen Kazneni zakon, odnosno da postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i kaznenog djela ratnog zločina iz čl. 91. st. 1. i 2. Kaznenog zakona RH (NN 125/11 i 144/12), konkretno čl. 91. st. 1. t. 4. S obzirom na obveznu primjenu blažeg zakona, primijenjen je OKZ RH, jer je njime propisana niža maksimalna kazna za predmetno kazneno djelo.

 

Mišljenje o obnovljenom postupku

U postupku je, kako je prethodno navedeno, bilo sporno postoji li pravni kontinuitet između kaznenih djela iz zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja zločina i zakona koji je trenutno na snazi. Iako zastrašivanje i teror, za što se, pored protjerivanja, teretilo Radmilovića, po novom zakonodavstvu nisu taksativno navedeni kao modaliteti počinjenja ratnog zločina, a pljačka imovine (zamrzivača), nije bila velikih razmjera , zauzet je stav da postoji pravni kontinuitet između kaznenih djela propisanih spomenutim zakonima.

Mišljenja smo da je u postupku bilo potrebno utvrditi je li optuženi Radojko Radmilović bio (u potpunosti) svjestan svoga postupanja i je li mogao vladati svojom voljom. Naime, okrivljeni Radmilović je rođen 1974. godine. U razdoblju koje je obuhvaćeno optužnicom (1992. – 1995. godina) imao je 18-21 godinu. I sam je žrtva rata – neposredno prije njegovog dolaska u Bapsku, u zapadnoj Slavoniji ubijeni su mu otac i djed. Tijekom postupka ostavljao je dojam neshvaćanja položaja u kojem se nalazi.

Branitelj postavljen po službenoj dužnosti bio je pasivan. Nije podnio niti jedan dokazni prijedlog, a tijekom cijelog dokaznog postupka, svjedocima je postavio samo dva pitanja. Na pasivnost branitelja osvrnuo se i VSRH u presudi po žalbi od 4. rujna 2013. godine, odbijajući tvrdnju branitelja da je povrijeđeno pravo obrane u ovom postupku.

Iako je optuženikovo pravo na obranu formalno-pravno ispunjeno, pravičan postupak i djelotvorno zastupanje trebali bi podrazumijevati da stranka putem odvjetnika može učinkovito i djelotvorno raspravljati te da u odnosu na protivnu stranu može na jednak način braniti svoja prava i interese. Pasivnost branitelja po službenoj dužnosti u ovom je slučaju to dovela u pitanje.

Optuženika se na samom početku postupka, kao i ostale okrivljenike za zločine u Bapskoj, teretilo za počinjenje kaznenog djela genocida. Kasnije je inkriminacija ublažena, pa ga se teretilo za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Opt. Radojko Radmilović zasigurno je (naj)slabija karika među optuženima za zločine u Bapskoj. Uhićen je u Republici Srbiji i izručen Hrvatskoj jer nije ishodio srbijansko državljanstvo, iako je, kao i ostale srpske izbjeglice sa područja Republike Hrvatske, to mogao učiniti. U Srbiji je živio u teškoj socijalnoj situaciji. Jedini je među optuženima za zločine u Bapskoj koji je postao dostupan hrvatskom pravosuđu.