Slušati da bi razumjeli – govor s globalne konferencije o prevenciji sukoba i građenju mira

Izlaganje Katarine Kruhonja, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, na otvaranju konferencije «Uloga organizacija civilnoga društva u prevenciji oružanih sukoba i građenju mira», UN, New York 2005.

Poštovani glavni tajniče, gospodine  Kofi A. Annan,  poštovani predstavnici i predstavnice država članica UN-a, predstavnici i predstavnice nacionalnih delegacija, organizacija civilnoga društva, dame i gospodo, dragi prijatelji – zahvaljujem na mogućnosti da organizacija iz koje dolazim, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, iz Hrvatske, i ja osobno, sudjelujemo u ovoj konferenciji koja će, uvjerena sam, doprinijeti jačanju uloge civilnoga društva u sprječavanju oružanih sukoba i izgradnji održivog mira.
Po mom iskustvu i razumijevanju, jedna od temeljnih potki građenja mira je slušati da bi razumjeli. Ohrabrena sam što taj pristup i princip prepoznajem u načinu na koji je odabrana tema Konferencije i u načinu na koji je u pripreme Konferencije i njenih dokumenata bio uključen veliki broj žena i muškaraca iz cijeloga svijeta.
Poniznost i ljudskost slušanja, a time i njezina veličina i potencijal za građenje mira, temelji se na stavu kako svaka osoba zna što osjeća i što joj treba, da je sposobna to iskazati i da može sama sebe zastupati, uvažavajući pri tome i potrebe drugog/ih. Slušanje je razmjena pri kojoj ti dajem svoje vrijeme, nepodijeljenu pažnju i neprosuđivanje; postavljam pitanja koja nisu važna meni nego tebi – ona koja će ti pomoći da iskažeš zapretane osjećaje, da ponovno ispitaš vlastite sporne točke i istražiš vlastita rješenja. Umjesto rješenja, savjeta ili sažaljenja dajem ti prihvaćanje, povjerenje i podršku.  Slušanje je zajedničko putovanje u kome se događa bolje razumijevanje vlastite situacije; otpuštanje dijela boli, stida, straha i ljutnje; usmjeravanje prema budućnosti i osnaživanje za djelovanje.
U knjizi Ljudi grade mir opisan je Projekt slušanja koji je Centar za mir proveo u desetak ratom razorenih multi-etničkih mjesta istočne Hrvatske i Bosne, razgovarajući pri tome s oko 2000 ljudi. Rat se u Hrvatskoj i Bosni dogodio na najgori mogući način – i  susjed protiv susjeda – oduzimanjem života, zatvaranjem u logore i mučenjima, pljačkom imovine. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma provedena je jedna od najuspješnijih mirovnih misija UN, mirna integracije Istočne Slavonije (1996-98). U te su dvije godine, međutim, zapravo provedene vrlo dobre pripreme za povratak ljudi. Sam povratak, suočavanje s razorenim domovima iz kojih raste drveće, s ulicom u kojoj svakog drugog ili trećeg susjeda nema jer je poginuo, nestao ili se trajno iselio; susretanje i život s dojučerašnjim neprijateljem – procesi su koji zahtijevaju duže vrijeme i trajnu podršku.

Kada je proces povratka započeo dala sam otkaz u Klinici. Shvatila sam, liječnika ima dovoljno, ali onih koji imaju poticaj pomoći mirovnom procesu nema. No brinulo me hoćemo li imati priliku i hoćemo li znati što činiti. Kao mirovnim aktivistima prostor za djelovanje je osigurao UN, no nismo imali podršku hrvatskih državnih  institucija. To ograničenje, odnosno odsustvo institucionalne moći, postalo je, međutim, na neki način, i naša prednost. Morali smo odabirati načine djelovanja koji se oslanjaju na osnaživanje ljudi da sami sudjeluju u izgradnji mira. Aktivno slušanje, metoda koju nas je podučio Herb Walters iz američke organizacije Južno-seoski glas za mir, činila je upravo to. Kao prvi korak formirani  su multi-etnički mirovni timovi.  Obuka mirovnih timova, izgradnja međusobnog povjerenja, jačanje motivacije i usuglašavanje oko vizije poželjne budućnosti na kojoj žele zajednički raditi je trajala 10 tjedana,  i kontinuirano tijekom tri godine njihova rada. Centralno mjesto u treningu, a kasnije u našem radu bilo je aktivno slušanje. Da bi počeli raditi u jednoj zajednici proučili bi specifičnosti te zajednice te prilagodili upitnik. Kroz intervjue smo upoznali zajednicu i zajednica je upoznala nas. Naučili smo puno i o sebi – o svojim strahovima i predrasudama ali i o unutarnjoj sposobnosti da suosjećamo i da vidimo istinu onog drugog. Većina je  intervjuiranih mještana kasnije izjavila kako su po prvi put imali osjećaj da ih netko sluša, da je njihovo stradanje ali i njihovo mišljenje nekom važno.  Slušanje je osnažilo oboje, i nas slušače  i ljude koje smo slušali. I povezalo.
Teškoće i dileme ujedno su bila i naša mjesta učenja. Što nam je pomagalo u trenucima dvojbi ili blokada – kada je trebalo pokucati na vrata obitelji kojoj je, primjerice, u ratu stradalo devet članova obitelji, ili na vrata ratnih veterana,  lokalnog političara ili obitelji koju je cijelo selo smatralo neprijateljem..? Neka znanja s treninga – da; to što nas je bilo dvoje – da;  unaprijed uvježbano predstavljanje – da. Ali u najtežim trenucima najviše nam je pomagalo sjetiti se što bi u toj situaciji učinio Adam Curle ili Herb Walters ili Margareta Ingelstam ili Vesna Teršelič, ili Katarina Sanders ili Traude Rebman ili Dirck Heinrichts… Svi su oni prije došli k nama – slušali su nas kako bi razumjeli, davali nam siguran prostor u kome smo mogli izraziti  osjećaje i brige a prisjetiti se nada, čekali su strpljivo da sami definiramo problem i da mu priđemo kao osobe koje su dio rješenja.
Danas, pet godina poslije sela su se promijenila. Istraživači koji su radili procjenu utjecaja mirovnih aktivnosti kažu, da je ta promjena sigurno rezultat i našeg mirovnog rada. Dragica Aleksa, jedna od mještanki koja je kroz program  slušanja došla u kontakt s mirovnim radom nominirana je, uz drugih 999 žena iz cijelog svijeta, za Nobelovu nagradu za mir. A takvih Dragica ima desetke, rade aktivno u svojim mjestima na izgradnji povjerenja, suočavanju s prošlošću i građenju mira. No, ona kaže da je njen najveći uspjeh ne ono što je učinila za zajednicu nego ono što je promijenila na sebi.
Ovo bi izlaganje završila pozivajući da se svatko od nas prisjeti trenutka u kome je, zato što je to isto želio/la pružiti svom sugovorniku/ci,  prizivao/la vlastito iskustvo kada je bio saslušan/a. To su mjesta gdje se prepliću davanje i primanje i gdje se plete i učvršćuje potka mira,  koji je u našim rukama.