Reagiranja aktivistica civilnog društva na ubojstva Bin Ladena i članova obitelji Gadafi

KRŠĆANSKI KAUBOJI

Hvala Bogu da smo ga ubili
Mi nismo imali sve dokaze –
Mi ga nismo našli naoružanog –
Mi nismo znali kako bismo ga i gdje zatvorili –
Mi ga nismo našli na našoj teritoriji –

Zato smo ga ubili
Imali smo imali pravo
Jer smo se jako razljutili
Ubili smo ga jer smo čuli glas
Koji je bio najglasniji od svih drugih glasova
Glas OSVETE

A kako nije fino
Reći da se osvećujemo
Ponavljamo stalno
Na svim ekranima kojima vladamo
Da je to pravda

Umjesto savjesti, ponudili smo obrede
Dijelom
Drugim dijelom smo odlučili
Baciti ga u more

Jer smo se bojali
Da će njegovo mjesto okupljati
One kojih se bojimo toliko
Da smo zaboravili
Vrijednosti u koje su nas krstili (Osveta)

Kada bi se moglo iskreno podijeliti u javnosti ono što se desilo od ubojstva Osama Bin Ladena u njegovom obiteljskom skrovištu u

Nema u osveti ni pravde ni mira. I ako su u ičemu prijetnje Al Quaide točne, onda je istina da će naše današnje likovanje nad ubojstvom njihove vođe, zato jer je u suštini nepravedno likvidirati čovjeka, uroditi našim suzama u budućnosti. Nema nikakvog opravdanja, niti u prethodnim žrtavma ni u 11. rujna, nema demokracije ni ljudskih prava koji bi u bilo kojoj svojoj fus noti dozvolilo osvetu. Mi nemamo Boga na našoj strani ako se osvećujemo. Ta pisano je: ” Osveta će biti moja” Samo je Bog taj koji ima pravo na taj posljednji sud, samo on ima ulogu Suca koju je upravo uzurpirala američka administracija likvidacijom lika od kojeg premire od straha toliko da ga ne može ni pokopati. Upravo zato što nije na njoj konačan sud, ona to ne umije te djeluje nemušto i sramotno.

Neuvjerljivo zvuče razlozi zašto se nenaoružanog Bin Ladena nije moglo suditi, kao što s pravom traži njegova obitelj. A za budućnost me brine što se širi ozračje mržnje i netrpeljivosti. Grijeh je ovako likvidirati čovjeka, bilo kojeg pa i “najljućeg” neprijatelja. Osobni grijeh i grijeh struktura. Mi ćemo na tom grijehu struktura ispaštati, naša djeca također. Ovim potezom uplatili smo si buduće godine nemira i nesigurnosti – s kamatama. Nismo mi, ovdje u Europi, Hrvatskoj, mi katolici neki drugi za arapski svijet. Svi smo mi za njih kršćani, kao što su oni svi za nas muslimani.

Mi kršćani još se nismo uspjeli složiti, da li bi Isus, naš uzor zbog kojeg uopće jesmo kršćani, odobrio sve naše dosadašnje ratove. Malo nam je 2000 godina, treba nam vremena. Ali smo se složili da nam je zabranjena osveta. I to ne samo u izvršenju nego i u želji, namjeri.

Kršćani nisu kršteni u tu logiku. Naprotiv, nešto drugo nas uči vjera. Već u Starom zavjetu je protiv osvete smišljeno pravilo “oko za oko, zub za zub” kako bi spriječio naplatu iznad načinjene štete. A Novi zavjet ga je usavršio uputom da na udarac okreneš drugi obraz ili na traženje jedne haljine dadneš i drugu, posljednju. Pravilo je usavršeno time što ima povjerenja u kreativnost kršćana i potiče ih na transformaciji sukoba u kojoj će svaka strana voditi računa o čuvanju obraza svog protivnika umjesto da ga raznese sačmaricom.

Zato, tko god sebe smatra dostojnim kršćanskog imena, neće ni pomisliti na zadovoljstvo što je likvidiran terorist, a pogotovo ovim načinom. Međureligijski suživot uključuje i sukobe. Ali se oni nikako ne mogu uskladiti s likvidacijom protivnika i njenom legitimacijom Na tom putu neka nam je vodilja misao Martin Luther Kinga ml., koji mi je upravo povodom ovog događaja proslijedio fra Ivo Marković, mirotvorac iz Sarajeva : “Oplakivat ću gubitak tisuća dragocjenih života, ali se neću radovati ničijoj smrti makar bila neprijateljeva. Uzvraćanjem mržnje na mržnju mržnja se umnaža produbljujući tminu noći u kojoj se već ne vide zvijezde. Tmina se ne može osloboditi svoga mraka, to može samo svjetlost učiniti. Mržnja ne može dokinuti mržnju, to može samo ljubav”

Ubojstvo Bin Ladena i prateća legitimacija osvete povlači za sobom za nas vrlo opasnu kulturu mržnje i predrasuda. Mi ne možemo kao građani i građanke neposredno utjecati na politiku velikih sila, ali možemo prepoznati u svom govoru i mišljenju predrasude. Pitanje koliko sam sama kliconoša nasilja nije moralno nego praktično pitanje. Čim više sebe vidim, to više ću moći djelovati protiv širenja kulture osvete i nasilja.

..

PONUKANA TEKSTOM ANE RAFFAI

Iako već duže ne dajem glasa od sebe (ali čitam sve što tko napiše i dobijem preko IZMIR-a), ponukao me je ovaj tekst da napišem ono što već danima osjećam i sa čim se patim. Ja doduše jesam kršćanka ali ne aktivna, deklariram se kao ateista (ne znam kako bih to stavila u rodno spolni oblik, valjda ateistkinja), ali temeljne vrijednosti humanosti, poštenja, čestitosti, dobrote,… prihvaćam i pokušavam živjeti.

Od dana kada su izvršeni zračni napadi u kojima je stradao sin i unuci Gadafija, od dana kada je ubijen Bin Laden, doslovce mi je muka. Ne zato što se bojim osvete. Odgajana sam na kulturi osvete i poznato mi je koliko se ljudi koji baštine osvetu muče s tim. Mučan je osjećaj kada živiš tugu koja ti se gomila u srcu i kada sebe prisiljavaš tražiti razloge zašto nekome učiniti nešto. Iako ta pravila nikada nisam prihvatila, a bila je to teška borba, ne bojim se u ovom trenutku osvete. Bojim se naše pasivnosti i nespremnosti da javno osudimo i kažemo da rečena ubojstva nisu ništa drugo do zločin. Nitko doista nema pravo uzeti sebi za pravo i posegnuti za nečijim životom.

Ubojstvo Bin Ladena na žalost je smjerokaz za nove zločine, a samo po sebi je zločin. Upadanje specijalaca i ubojstvo čovjeka, bez mogućnosti da mu se u nepristranom i poštenom sudskom postupku sudi, na žalost je poništenje svih žrtava koje mu se stavljaju na teret. Žrtva tim činim ubojstva nije dobila satisfakciju, nije dobila zasluženo priznanje. Jer učinjeno je isto što je učinjeno i tim žrtvama, ubojstvo je ubojstvo kako ga god tko htio zvati. Mučna mi je izjava našeg Predsjednika koji se “našao na pravom mjestu u pravo vrijeme”. Moj strah ima ishodište u sveopćoj šutnji običnih ljudi kojom su popraćena ubojstva o kojima govorim. Pitam se jesu li građani naše zemlje doista zaboravili strašno iskustvo rata koje smo okusili u zadnjem desetljeću 20. stoljeća? Koje smo lekcije naučili ili nismo ništa naučili? Koji obrazac prenosimo našoj djeci, što im imamo reći kako se ponašati? Osim toga, bojim se da spirala smrti može ponovo zaplesati svoj ubojiti ples nad ovim prostorima, za koje sigurno znam da još uvijek nisu razriješene traume Drugog svjetkog rata. Povrede iz Domovinskog rata tek trebamo razumjeti, prihvatiti pa tek onda vidjeti što s njima. Cijenim sve one koji iskreno rade na saniranju povreda. Kroz ove duge godine bivanja u NVO (ili kako se to dana voli reći OCD), naslušala sam se i nagledala traumatiziranih ljudi. Usput sam lizala i vlastite povrede i rane. Kada vidim ravnodušnost spram patnje doista se uplašim.

Tekst koji me je ponukao da se oglasim poklonio mi je vjeru i nadu, ohrabrio me da se oglasim i kažem ono što me ovih dana duboko kao čovjeka ojađuje i tjera na vrištanje. Sviđa mi se što čitam razum i iskrenost.

Veselinka Kastratović