Priopćenje povodom obljetnice pada i zločina u Vukovaru i Škabrnji

PRIOPĆENJE ZA MEDIJE POVODOM DVADESETE I PRVE OBLJETNICE OPSADE, PADA I ZLOČINA U VUKOVARU TE STRADANJA CIVILA U ŠKABRNJI

Zagreb i Osijek, 18.studenoga 2012. godine

Dana 18. studenoga 1991. padom potpuno uništenog Vukovara okončana je tromjesečna opsada i granatiranje grada od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih snaga, tijekom koje je na Vukovar palo više od 6,5 milijuna granata. Tog se dana prisjećamo svih stradalih u Vukovaru i okolici. Tijekom ta tri mjeseca usmrćeno je u Vukovaru više od tri tisuće civila i branitelja, među kojima i 86 djece. Nakon pada Vukovara stotine zarobljenih branitelja i civila prošlo je torture tijekom zarobljavanja i transporta, u prolaznim logorima te u logorima i zatvorima u Srbiji (u Stajićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici, Aleksincu i Nišu).

Tijekom posljednjih dana opsade dio civila i branitelja potražio je spas u vukovarskoj bolnici. No, nakon zauzimanja bolnice od strane JNA, major Šljivančanin je proveo trijažu nakon koje je 20. studenoga 1991. godine izdvojeno 269 osoba od kojih samo desetak nije ubijeno. Odvedeni su na Poljoprivredno dobro Ovčara gdje su ih pripadnici TO i paravojnih srpskih snaga maltretirali te tijekom poslijepodneva i noći ubili. Iz masovne grobnice ekshumirano je i identificirano 200 osoba, dok za 65 osoba posmrtni ostaci još nisu pronađeni.

Najmlađa žrtva smaknuća ranjenih i zarobljenih na Ovčari imala je 17, a najstarija 72 godine. Ubijene su i dvije žene, jedna od njih bila je u visokoj trudnoći.

Za zločine počinjene nad civilima i zarobljenicima za vrijeme opsade Vukovara, nakon njegova pada te za zločine u okolini Vukovara, podignuto je niz opužnica: pred MKSJ u 6 predmeta; Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije podiglo je 6 optužnica (u tri postupka pravomoćno je osuđeno 15 osoba za zločin na Ovčari, a postupak protiv Petra Ćirića, pripadnika TO Vukovar je u tijeku. Za zločin u Ćelijama pravomoćno je osuđena jedna osoba i jedna za ubojstva u kući obitelji Sever dok su za zločin u Lovasu, pred Višim sudom u Beogradu nepravomoćno osuđena četrnaestorica optuženika); Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru podiglo je optužnice u 28 predmeta protiv 252 osobe od kojih je 77 osuđeno; Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnice u 14 predmeta.

Međutim, suđenja u MKSJ-u provedena su desetak i više godina nakon počinjenja zločina i samo je u jednom predmetu donesena pravomoćna presuda, dok su u tijeku postupci protiv Vojislava Šešelja i Gorana Hadžića. Veliki dio postupaka pred sudovima u Hrvatskoj provedeni su u odsutnosti počinitelja koji su i danas nedostupni pravosuđu RH-a, a u niz predmeta suđenja su u tijeku ili još nisu ni otpočela. Prema posljednjim podacima DORH-a Županijsko odvjetništvo u Vukovaru radi na još 62 predmeta za zločine počinjene na području grada Vukovara za koje su, za sada, počinitelji još uvijek nepoznati. Tijekom 2011. godine podignute su optužnice protiv odgovornih zapovjednih osoba za ratne zločine nad zarobljenicima koji su počinjeni u logorima i zatvorima u Srbiji.

Tog istog 18. studenoga 1991., na drugom kraju Hrvatske, dogodio se još jedan težak zločin.

Jugoslavenska narodna armija pod zapovjedništvom Ratka Mladića, potpomognuta paravojnim jedinicama, probila je hrvatske obrambene položaje i ušla u selo Škabrnja. Krećući se od kuće do kuće, pripadnici srpskih snaga mučili su i ubili 43 civila i 15 branitelja. Sljedećeg dana srpske paravojne formacije uz pomoć JNA ulaze u susjedno selo Nadin, gdje su ubili 14 hrvatskih civila. Preživjeli seljani su protjerani, a njihova imovina zapaljena ili opljačkana. Pogubljenja onih koji nisu uspjeli pobjeći iz Škabrnje i okolice su nastavljena sve do veljače 1992. godine, a ukupno je do oslobođenja mjesta u Oluji 1995. godine u Škabrnji ubijeno 86 osoba.

U jednoj od pravomoćnih presuda haaškog suda za zločine u Škabrnji stoji: “JNA je zajedno sa snagama MUP-a SAO Krajine i TO izvršila napade na veći broj većinsko hrvatskih sela i područja, uključujući Škabrnju i Nadin te su tijekom tih napada nad nesrpskim stanovništvom počinili kaznena djela ubojstva, razaranja, pljačke, zatočenja, mučenja i okrutnog postupanja”.

Pravosuđe Republike Hrvatske je do sada donijelo samo jednu osuđujuću presudu protiv 26 okrivljenika od kojih je samo jedan bio prisutan tijekom suđenja pred Županijskim sudom u Zadru 1994. godine a za zločine u Škabrnji. Tijekom 2007. osuđena Edita Rađen je zatražila obnovu postupka te nakon ponovljenog suđenja, oslobođena je optužbi. Nakon izručenja jedne od 25 osoba koje su osuđene u odsutnosti, te ponovljenog suđenja u 2012., Renato Petrov je nepravomoćno oslobođen optužbi i to zbog nedostatka dokaza.

Zbog ovog je zločina vođeno više kaznenih postupaka pred Međunarodnim kaznenim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Den Haag-u pa je tako u odnosu na dvojicu optuženika donijeta osuđujuća presuda i to protiv Milana Babića, u svojstvu Predsjednika tzv. Republike Srpske Krajine, koji je bio osuđen na 11 godina zatvora, te Milana Martića, u svojstvu Načelnika policije u Kninu, Sekretara za unutarnje poslove RSK, ministra obrane SAO Krajine, ministra unutarnjih poslova SAO Krajine i konačno predsjednika RSK, koji izvršava kaznu zatvora u trajanju od 35 godina.

Ured tužiteljstva MKSJ teretio je zbog Škabrnje i Slobodana Miloševića, kao i Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, bivše šefove Državne sigurnosti Srbije, kojima je u aktualnom haaškom predmetu u tijeku iznošenje završnih riječi.

Haška optužnica protiv Mladića ne obuhvaća zločin u Škabrnji.

Obilježavanje dvadesete i prve obljetnice stradanja u Vukovaru i u Škabrnji okuplja nas oko sjećanja na žrtve kao i na nesebične, solidarne i hrabre muškarce i žene koji su činili sve što je bilo u njihovoj moći da spriječe zločine. Ono također obavezuje na trajne napore da se utvrde činjenice o svim stradanjima, da se čini više i bolje na utvrđivanju kaznene odgovornosti počinitelja tih zločina i da se učinkovitom regionalnom suradnjom pravosuđa onemogući da počinitelji prođu nekažnjeno. Obitelji stradalih i preživjele žrtve zločina imaju pravo da o svom stradanju progovore te da dobiju javno priznanje i pravednu reparaciju. Na taj način društvo iskazuje svoju solidarnost i stvara ozračje u kome je moguć oporavak od trauma, opraštanje, obnova povjerenja i suživot u trajnom miru.

Vesna Teršelič, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Mladen Stojanović, Centar za mir. nenasilje i ljudska prava Osijek

Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava