Izjava za medije povodom presude Županijskog suda u Sisku za zločin u Novskoj

Ovim putem želimo skrenuti pažnju javnosti na nepravdu, ponovo potvrđenu presudom Županijskog suda u Sisku od 19. studenoga 2010. godine kojom je odbijena optužnica za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u odnosu na četvoricu pripadnika Hrvatske vojske: Željka Belinu, Dejana Milića, Ivana Grgića i Zdravka Pleseca.

Riječ je o zločinu koji se dogodio u noći 18. prosinca 1991. godine, u Novskoj, u kojem su u obiteljskoj kući Petra Mileusnića mučki ubijene njegova supruga Vera, kći Goranka i susjeda Blaženka Slabak, a sam Petar Mileusnić je preživio zlostavljanje i propucavanje glave i vrata. Postupak koji se 1992. godine vodio pred Vojnim sudom u Zagrebu obustavljen je jer su počinitelji amnestirani skandaloznom i potpuno neosnovanom primjenom Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske.

U kaznenom postupku koji se ove, 2010. godine, vodio pred Županijskim sudom u Sisku, sudsko vijeće pod predsjedanjem sutkinje Snježane Mrkoci, donijelo je odbijajuću presudu temeljem čl. 353. točke 5. Zakona o kaznenom postupku, smatrajući da se radi o presuđenoj stvari i da optužnicu treba odbiti, budući da je protiv optuženika za isto djelo rješenjem o obustavi temeljem gore navedenog Zakona o oprostu postupak već ranije pravomoćno obustavljen.

Optuženicima je ujedno ukinut pritvor te su pušteni na slobodu.

Treba naglasiti da se ovdje radi o formalnoj presudi, a ne o presudi kojom se ulazi u meritum i odlučuje o krivnji optuženika. Stoga su neistiniti svi medijski napisi o ovom slučaju koji su prenijeli insinuaciju novinara Večernjeg lista Zdravka Strižića, koji je pratio suđenje i u svom članku napisao da je sutkinja izjavila: “Zločin u Novskoj se stvarno dogodio, ali nema dokaza da ste to vi učinili”. Sutkinja nije izrekla te riječi jer sud niti nije zauzimao stav o meritumu stvari. Iz provedenog dokaznog postupka se po našem mišljenju moglo zaključiti upravo suprotno: da su četvorica optuženika uistinu i odgovorni za ratni zločin koji im se stavljao na teret. Smatramo da je ovakvo pisanje tendenciozno i da se njime u javnosti pokušava stvoriti pogrešna slika da su optuženici, u vrijeme počinjenja djela hrvatski vojnici, oslobođeni jer im nije dokazana krivnja za ubojstvo civila.

Treba naglasiti da se ovdje radi o formalnoj presudi, a ne o presudi kojom se ulazi u meritum i odlučuje o krivnji optuženika. Stoga su neistiniti svi medijski napisi o ovom slučaju koji su prenijeli insinuaciju novinara Večernjeg lista Zdravka Strižića, koji je pratio suđenje i u svom članku napisao: “Zločin u Novskoj se stvarno dogodio, ali nema dokaza da ste to vi učinili”.

Ovakva presuda ostaje izvan okvira predmeta optužbe, na eksternom, formalnom pitanju i izražava postojanje zapreke da se odluči o osnovanosti optužbe, zbog čega se postupak obustavlja. Dakle, riječ je o svojevrsnom obustavljanju postupka presudom i to nakon što je započela glavna rasprava. Stoga je doista nerazumljivo zašto je Vijeće uopće, u cijelosti provelo dokazni postupak (provedeno je balističko vještačenje, dopunsko sudsko-medicinsko vještačenje, te psihijatrijsko vještačenje I. opt. Željka Belina, saslušani su i svjedoci, između ostalih, i svjedok-oštećenik Petar Mileusnić) pa tek nakon toga donijelo presudu utemeljenu na procesnoj smetnji koja je, ukoliko je priznamo, egzistirala od samog početka glavne rasprave, kada je već mogla biti donesena odbijajuća presuda. Ipak pravomoćnost optužnice, koju je potvrdilo izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Sisku odlučujući o prigovoru optuženika ukazuje na stav da procesne zapreke vođenju ovog postupka nije bilo.

Dopuštamo da sudac ili sutkinja imaju dogmatično, formalističko, konzervativno pravno stajalište u pogledu presuđene stvari i da zastupaju održivo mišljenje da se ne mogu ponovnim suđenjem ispravljati sramotne pogreške hrvatskog pravosuđa iz 90ih godina. No ista sutkinja u takvom stavu nije dosljedna te u pravno i činjenično komplementarnom predmetu zločina u Novskoj, u kojem su mučki ubijeni Ljuban Vujić, Mihajlo Šeatović, Sajka i Mišo Rašković, zauzima upravo suprotan stav da se ne radi o presuđenoj stvari i donosi osuđujuću presudu u odnosu na prvooptuženoga Damira Vidu Raguža.

Podsjećamo na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da “donošenje rješenja o obustavi kaznenog postupka zbog kaznenog djela iz čl. 35. st.2. toč. 4. KZRH (teško ubojstvo) za isti događaj, ne isključuje mogućnost kasnijeg pokretanja i vođenja postupka protiv pojedinih osoba za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva”.

Krajnje smo kritični što je pri obrazloženju ove presude, utemeljene isključivo na formalno-pravnim razlozima, izostala jasna osuda ovog kaznenog djela za radnje koje su okrivljenici nesporno počinili, a neki od njih i priznali u tijeku postupka.

Sutkinja je propustila izraziti žaljenje što iz formalnih razloga izriče odbijajuću presudu i optuženicima jasno dati do znanja da je iz rezultata dokaznog postupka nedvojbeno utvrđeno počinjenje teškog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva za koji zbog praznina u zakonskoj normativi neće biti kažnjeni. To je najmanje što žrtve i javnost trebaju dobiti od, na pravednosti utemeljenog, sudskog postupka.

Umjesto toga predsjednica vijeća je obrazlažući presudu rekla: “Žalosno je da sudovi moraju suditi hrvatske vojnike za ono za što smo naviknuli da je činila suprotna strana, pogotovo u vrijeme kad smo svi palili svijeće za Vukovar”.

Budući da ova presuda nije pravomoćna i da će Županijsko državno odvjetništvo u Sisku uložiti žalbu nakon što dobije pisani otpravak presude, ostaje nam se nadati da će Vrhovni sud Republike Hrvatske biti dosljedan u svome tumačenju da se u ovom predmetu ne radi o presuđenoj stvari te stoga ukinuti spornu presudu i omogućiti da se počinitelji ratnog zločina primjereno kazne.

Vesna Teršelič, Documenta

Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava

Katarina Kruhonja, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava