dvotjedni izvještaj 15. do 31. srpnja 2015. godine

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću 

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek 

Građanski odbor za ljudska prava 

Pravda Bjelovar

Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava
Osijek, Zagreb, Bjelovar, 31. srpnja 2015.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine,
pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru
mržnje, pravima žrtava rata i društvenom procesu
suočavanja s prošlošću

Odštetni zahtjevi obitelji ubijenih srodnika tijekom i neposredno
nakon VRA „Oluja“

Republika Hrvatska potpisnica je brojnih međunarodnih ugovora, između ostalih i
Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čime je preuzela obvezu
poštivanja ljudskih prava i sloboda zajamčenih Konvencijom i njenim protokolima.
U kontekstu prava na reparacije civilnih žrtava rata, osobito prava na život te
zabrane mučenja, obvezna je provoditi učinkovite istrage.
U dvadeset godina hrvatsko je pravosuđe podignulo tri optužnice za ratne zločine
počinjene tijekom i po završetku Vojno-redarstvene akcije “Oluja”, no
pravomoćno je osuđen tek Božo Bačelić, zbog usmrćenja Nikole i Milice Damjanić,
starijeg bračnog para srpske nacionalnosti u Prokljanu kod Skradina te
zarobljenog neprijateljskog vojnika Vuka Madića, u zaseoku Mandići. Istom
presudom Županijskog suda u Splitu oslobođeni su ostala trojica okrivljenika.1

Za zločine u Gruborima, Županijski sud u Zagrebu objavilo je presudu kojom su
optuženici Frano Drljo i Božo Krajina nepravomoćno oslobođeni optužbe za ratni
zločina protiv civilnog stanovništva počinjen 25. kolovoza 1995. u selu Grubori, za
vrijeme trajanja akcije pretrage terena pod nazivom “Oluja obruč”. Iste je teretila
optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu da su kao pripadnici ATJ
Lučko, nakon što su grupe pod njihovim zapovjedništvom ušle u selo, Frano Drljo
osobno i njemu podređeni Igor Beneta (danas pokojni) pucali u civile, dok su drugi
neidentificirani pripadnici njegove grupe pucali u civile i palili kuće, a okrivljenici
nisu poduzeli ništa da spriječe sebi podređene pa su tom prilikom Milica Grubor,
Marija Grubor, Jovo Grubor, Jovan Grubor pok. Damjana, Miloš Grubor i Đuro
Karanović zadobili prostrijelne ozljede od kojih su preminuli, a većina objekata i
gospodarskih zgrada u zaseoku Grubori je zapaljena.

Za zločin u selu Kijani, Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci podignulo je optužnicu, koja još nijestupila na pravnu snagu, protiv R. K., pripadnika 118. domobranske pukovnije HVa,za ratni zločin protiv civilnog stanovništva od 15. kolovoza 1995. do 28.
kolovoza 1995. godine u selu Kijani radi usmrćenja dvije civilne osobe R.S. i M.S.
ispred njihove kuće dok je M.S. zapalio s kućom.2

U županijskim državnim odvjetništvima evidentirano je 6.390 kaznenih prijava za
kaznena djela počinjena za vrijeme i nakon „Oluje“, od čega se 439 odnose na
pripadnike oružanih snaga. Po navedenoj statistici, osuđeno je 2.380 osoba, ali
javnosti nije poznat njihov identitet niti kaznena djela za koja su odgovarali.3
Kako je pred hrvatskim sudovima iniciran velik broj parničnih postupaka sa
zahtjevom za naknadu nematerijalne štete zbog usmrćenja bliskih srodnika
tijekom Domovinskog rata, kojima nije prethodila pravomoćna presuda počinitelja
ratnog zločina ili drugog kaznenog djela, sudovi uglavnom odbijaju tužbene
zahtjeve zbog proceduralnih razloga, najčešće zbog zastare pokretanja postupka.
Pored toga, žrtve/tužitelje obvezuje se na podmirivanje parničnih troškova, koji su
u pojedinim predmetima iznosili i 100.000 kn. Time se potpuno negira satisfakcija
žrtava.

Višegodišnjim analiziranjem takvih postupaka zaključili smo da je nemogućnost
ostvarivanja naknade štete posredni rezultat neučinkovitih istraga. Od 168
analiziranih predmeta 39 se odnosi na usmrćenja i nestanke tijekom ili
neposredno nakon VRA „Oluja“. Od 39 zahtjeva pred nacionalnim su sudovima
usvojena tek 3 tužbena zahtjeva te je srodnicima ubijenih dosuđena naknada
štete. Dvije presude (od kojih je jedna još nepravomoćna) odnose se na zločin
počinjen u Varivodama4. Pozitvnom ishodu ovih tužbi doprinijelo je rješenje
Vrhovnog suda RH iz siječnja 2012. u slučaju Jovana Berića, u kojem je navedeno
da su otac i majka tužitelja ubijeni iz vatrenog oružja u dvorištu svoje kuće, da je
istog dana u Varivodama ubijeno 9 starijih osoba srpske nacionalnosti te da je
smrt roditelja tužitelja uzrokovana terorističkim aktom s ciljem izazivanja straha,
užasa i osobne nesigurnosti građana, za koju, temeljem Zakona o odgovornosti za
štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, odgovara
Republika Hrvatska. Spomenutim zakonom je također propisano da obaveza
naknade štete postoji nezavisno o tome je li štetnik utvrđen, kazneno progonjen
ili oglašen krivim. Usvojen je i zahtjev djece ubijenog Đurađa Čanka u kolovozu
1995. u mjestu Zrmanja, nakon osuđujuće presude Županijskog suda u Zadru5.
2 Izvor: http://www.dorh.hr/rije0511
3 Izvor: http://www.dorh.hr/rije0511
4 28. rujna 1995. godine, u selu Varivode, oko 17,00 sati, ubijeno je devetoro civila, osoba
starije životne dobi: Jovan Berić, star 75 godina, Jovan Berić, star 60 godina, Mara Berić,
stara 70 godina, Marko Berić, star 80 godina, Milka Berić, stara 71 godinu, Radoslav Berić,
star 69 godina, Dušan Dukić, star 75 godina, Mirko Pokrajac, star 85 godina.
5Presuda od 15.07.1996. K-9/96

Nakon iscrpljenog pravnog puta u RH, Europskom sudu za ljudska prava obratilo
se 17 podnositelja zahtjeva koji se pozivaju na povredu zajamčenog prava na
život iz čl. 2. Konvencije, odnosno neučinkovite istrage zločina počinjenih u
„Oluji“.6 Vlada RH je u četiri predmeta potpisala prijateljsku nagodbu ili
unilateralnu deklaraciju7 s podnositeljima zahtjeva; Bibić i drugi protiv Hrvatske,
br. zahtjeva 74392/12, Perić protiv Hrvatske, br. zahtjeva 38878/13, radi
usmrćenja oca 11. kolovoza 1995. u selu Kistanje; Nirvana Repac protiv Hrvatske,
br. zahtjeva 12992/13, radi usmrćenja oca u periodu od 8. do 11. kolovoza 1995.
u selu Donji Srb; Žarković i drugi protiv Hrvatske, br. zahtjeva 75187/12, radi
usmrćenja srodnika u Plavnom, 24. kolovoza 1995. Četiri zahtjeva sud je
proglasio nedopuštenima zbog proteka roka od 6 mjeseci od saznanja o
neučinkovitosti istrage te nedovoljne aktivnosti podnositelja zahtjeva radi
intenzivnijeg postupanja tijela državnog progona (Dušan Lončar i drugi protiv
Hrvatske – br. zahtjeva 12744/13 – usmrćenje srodnika 6. kolovoza 1995. kod
mjesta Žirovac; Grubić protiv Hrvatske, br. zahtjeva 56094/12, usmrćenje majke
05. kolovoza u Golubiću; Kukavica protiv Hrvatske, br. zahtjeva 79768/12,
Dragan Radičanin i drugi, br. zahtjeva 75504/12, radi usmrćenja oca u Selakovoj
Poljani u kolovozu 1995.). Drugi zahtjevi su nakon komunikacije s Vladom RH još u
postupku rješavanja.

Obilježavanje 20. godišnjice VRA „Oluja“
Postavljamo pitanje priznanja patnji stradalih, ne osporavajući pravo na
oslobađanje i vraćanje područja, na kojem su od 1991. – 1995. od strane
pripadnika srpskih jedinica počinjena teška kršenja ljudskih prava, u
ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Već smo naglašavali da je prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora tijekom
i neposredno nakon VRA „Oluja“ stradalo 677 civilnih žrtava. Prema procjenama
UNHCR-a 1995. prije, tijekom i nakon vojnih akcija ‘Bljesak’ i ‘Oluja’ iz Hrvatske je
izbjeglo oko 250.000 Srba. Od 133.705 registriranih povratnika samo 48% je
ostalo u Hrvatskoj, od čega je 14,8% preminulo nakon povratka. Danas 32.892
registriranih izbjeglica iz Hrvatske živi u drugim post-jugoslavenskim zemljama i
to 25.962 u Srbiji, 6.697 u Bosni i Hercegovini, 198 u Crnoj Gori i 35 na Kosovu.
Podsjećamo i da je presudom Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u
bivšoj Jugoslaviji Gotovina i drugi (IT-06-90) “Operacija Oluja”8 vrlo jasno, izvan
razumne sumnje, na temelju brojnih personalnih i materijalnih dokaza utvrđeno
da su od srpnja do konca rujna 1995. godine, u okviru zločina protiv čovječnosti
te kršenja zakona i običaja ratovanja počinjena ubojstva, deportacije, bezobzirna
6http://hudoc.echr.coe.int/eng#{

7Alternativni način rješavanja spora: uz potpisivanje prijateljskih rješenja/nagodbi, tužena
može ponuditi i potpisivanje unilateralne deklaracije kao vid priznanja povreda u zahtjevu
8 h ttp://www.icty.org/x/cases/gotovina/tjug/bcs/110415bcs_judgement_p1.pdf
http://www.icty.org/x/cases/gotovina/tjug/bcs/110415bcs_judgement_p2.pdf
razaranja, pljačke, nečovječna djela, okrutna postupanja te progoni, s ciljem
trajnog uklanjanja srpskog stanovništva s područja Krajine, što je potvrdilo je i
Žalbeno vijeće MKSJ.

Pored navedenog, u odluci Međunarodnog suda pravde iz veljače 2015. o
odbacivanju međusobnih tužbi za genocid Hrvatske i Srbije zaključeno je da su
zločini tijekom VRA Oluja počinjeni sa namjerom “nasilnog uklanjanja” i “etničkog
čišćenja” srpskog stanovništva iz Krajine:
“479. U ovom predmetu, Sud primjećuje da nije sporno da je znatan dio srpskog
stanovništva Krajine pobjegao iz regije što je bila izravna posljedica vojnih akcija
koje su provele hrvatske snage tijekom operacije Oluja, poglavito granatiranja
četiri gore navedena grada. Nadalje primjećuje da transkript (zapis) sastanka na
Brijunima, na koji će se vratiti kasnije (vidjeti stavak 501-507 u nastavku), jasno
ukazuje da su najviši hrvatski politički i vojni organi bili svjesni da će operacija
‘Oluja’ izazvati masovni egzodus srpskog stanovništva; čak su u nekoj mjeri
temeljili svoje vojno planiranje na takvom egzodusu, koji su smatrali ne samo
vjerojatnim, već i poželjnim (vidi stavak 504 u nastavku) “9

Usprkos utvrđenim činjenicama izostalo je priznanje patnje stradalih, a uz
službeno obilježavanje godišnjice VRA „Oluja“ u organizaciji državnih institucija i
u Zagrebu i u Kninu i ove godine izostat će sjećanje na žrtve. Ono je prepušteno
udruženjima porodica stradalih i građanskim inicijativama, koje kroz akcije poput
Otpisanih, orginizirane povodom 20. godišnjice VRA Oluja od Što, kako i za
koga/WHW i Multimedijalnog instituta su uputili poziv za prikupljanjem i
skeniranjem knjiga nasilno izbačenih iz knjižnica 1990-ih. Osim dokumentarnih
materijala, prikupljenih ‘otpisanih’ knjiga i skenera za njihovo digitaliziranje,
izložba/akcija10 uključila je radove i performanse umjetnika Antonia Grgića, Siniše
Ilića, Javne knjižnice, Božene Končić Badurina, Siniše Labrovića i Luize Margan. Na
taj način izložba/akcija je nastojala afirmirati područje umjetnosti kao mjesto
moguće promjene perspektive i hegemonijskog pogleda.
Pogled na ratna zbivanja iz druge perspektive kao i mogućnost za produbljivanje
javnog dijaloga nudi i film Dalibora Matanića “Zvizdan“ o (ne)mogućnosti ljubavi
između Srpkinje i Hrvata u selu u okolici Knina 1991., 2001. i 2011., nedavno
prikazan pred prepunom Arenom Festivala u Puli koji će se na jesen prikazivati u
kinima.

Protiv mimohoda koji će se u organizaciji Vlade RH održati u Zagrebu 4. kolovoza
prosvjedovao je Centar za mirovne studije.11 „Ne vidimo smisao te parade. To je
samo produbilo podjele u društvu. Žao nam je što naši političari ne shvaćaju da
militarizam nije rješenje za probleme. Trebamo se sjetiti mirne reintegracije koja
je bez ispaljenog metka riješila probleme.“ istaknuo je Gordan Bosanac iz CMS-a
na konferenciji za medije “Rat je gotov” održanoj na Markovom trgu.
9 Neslužben prijevod, presuda dostuna na: http://www.icj-ij.org/docket/files/118/18422.pdf
10 https://www.otpisane.org/otpisane/
11 http://www.cms.hr/hr/vojska-ministarstvo-obrane-rh/rat-je-gotov-ne-vojnom-mimohodu

Sense – Centar za tranzicijsku pravdu i Srpsko narodno vijeće u suradnji s
Documentom predstavili su interaktivnu prezentaciju sa suđenja u predmetu
Gotovina i dr. pred MKSJ pod nazivom “Oluja u Haagu“. Suđenje za zločine
počinjene tijekom i nakon VRA “Oluja“ jedno je od najkontroverznijih u
dvadesetogodišnjoj povijesti Tribunala, prvenstveno stoga što su dva sudska
vijeća na osnovi istih činjenica, a primjenom različitih pravnih standarda,
dijametralno različito zaključila o krivnji, odnosno nevinosti optuženih hrvatskih
generala. Ti zaključci, međutim, ne dovode u pitanje utvrđene činjenice o tome
što se zapravo dogodilo tijekom i nakon operacije “Oluja”.12

Prava civilnih žrtava rata
U dane prije proslave pobjede i domovinske zahvalnosti upozoravamo da
institucije Republike Hrvatske ne osiguravaju primjerenu podršku našim
sugrađanima i sugrađankama stradalima u ratu.
Civilne žrtve rata još uvijek čekaju priznavanje patnje zbog gubitka najbližih i
drugih teških povreda ljudskih prava. Velika većina nikada nije ostvarila status
civilnih žrtava rata niti naknadu štete zbog pretrpljenog gubitka te još uvijek
čekaju donošenje najavljenih zakona o obeštećenju.

Planom normativnih aktivnosti za 2015. godinu predviđeno je donošenje novog
Zakonu o pravima vojnih i civilnih stradalnika rata i članova njihovih obiteljii. Po
mišljenju organizacija za ljudska prava zakon bi trebao regulirati prava svih
civilnih žrtava, ne uvjetovati ostvarenje prava određivanjem roka za podnošenje
zahtjeva, ne postavljati imovinski/dohodovni cenzus kao ograničavajući faktor za
ostvarivanje prava, priznati medicinsku dokumentaciju iz drugih postjugoslavenskih
zemalja te proširiti mogućnosti dokazivanja okolnosti stradavanja
kako materijalnim tako i personalnim dokazima (što su sve prepreke ostvarivanja
prava prema važećem Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata13). Pozitivan
pomak predstavlja priznanje prava žrtvama seksualnog nasilja u ratu14, kao i
najave, od strane Ministarstva branitelja RH o donošenje novog zakona o pravima
svih civilnih žrtava rata.
Kada će doći vrijeme za solidarnost sa stradalim civilima? Dosadašnje vladajuće
garniture nisu imale volje donijeti sveobuhvatni paket zakona kojim bi se priznale
patnje svih stradalih. Po Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, prema
statistikama Ministarstva branitelja sa zaključno 31. prosincem 2013. tek nekoliko
12 Sense – Centar za tranzicijsku pravdu i Srpsko narodno vijeće u suradnji s Documentom
predstavili su dokumentacijski prikaz materijala sa suđenja pred MSKJ u predmetu
Gotovina i drugi (IT-06-90) pod nazivom “Oluja u Haagu“ koja je, na hrvatskom i
engleskom jeziku, dostupan na http://snv.hr/oluja-u-haagu/
13 Narodne novine broj 33/92., 77/92.,58/93., 2/94., 76/94., 108/95.,108/96., 82/01.,
103/03., 148/13.
14 Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku
Hrvatsku u Domovinskom ratu – NN 64/15 na snazi od 18.06.2015.
stotina civilnih invalida koristi jedno ili više prava (ukupno 2.306 prava), a 298
srodnika prima obiteljske invalidnine iza ubijenih, poginulih ili nestalih članova
uže obitelji.
Nije poznato koliko će proračunskih sredstava biti izdvojeno za obilježavanje
godišnjice VRA “Oluja”, no smatramo da su umjesto vojnog mimohoda u Zagrebu
sredstva mogla biti namijenjena civilnim žrtvama rata.
Odluke Europskog suda za ljudska prava po zahtjevima žrtava rata
u Republici Hrvatskoj
Tijekom 2015. Europski sud za ljudska prava je donio odluke u sedam zahtjeva
civilnih žrtava rata (direktnih stradalnika ili srodnika ubijenih i nestalih) zbog
povrede prava na život zajamčenog čl. 2. te zabrane mučenja zajamčene čl. 3.
Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to zbog nedjelotvornih
istraga počinjenih zločina. Svi su zahtjevi podneseni na razmatranje Europskom
sudu nakon što je iscrpljen pravni put u Republici Hrvatskoj, počinitelji nijednog
zločina nisu osuđeni te podnositelji niti jednog zahtjeva nisu ostvarili pravo na
reparaciju u svojoj državi.

U presudi po zahtjevu B. i dr. protiv Hrvatske (zahtjev br. 71593/11) od 18. lipnja
2015. godine, Europski sud je ponovio stavove ranije iznijete u presudi Jelić i dr.
protiv Hrvatske (zahtjev br. 57856/11). Ponovno je utvrđena povreda prava na
život zbog nedjelotvorne istrage zločina u kojemu je u Sisku 1991. godine
odveden i usmrćen suprug i otac podnositeljica zahtjeva. Istaknuto je da je
istraga trebala obuhvati ne samo zapovjedno odgovorne osobe15, već i izravne
počinitelje, jer je među glavnim svrhama kažnjavanja retribucija, kao oblik pravde
za žrtve i opće zastrašivanje usmjereno ka prevenciji novih povreda, kao i
očuvanje vladavine prava, odnosno da se niti jedan od ovih ciljeva ne može
ostvariti ukoliko se počinitelji ne privedu pravdi. Od domaćih tijela se zahtijeva
sposobnost i volja za provođenjem kaznenog progona protiv osoba koje su
nezakonito oduzeli život drugome, a u ovome predmetu s istragom se
neobjašnjivo odugovlačilo.
Po zahtjevu Save Žarković i drugih protiv Hrvatske (zahtjev br. 75187/12) Vlada
RH je priznala povrede prava na život potpisivanjem unilateralne deklaracije16, a
zbog neučinkovite istrage nestanka oca podnositelja 24. kolovoza 1995. u Plavnu.
U ostalim zahtjevima: Nježić i Štimac protiv Hrvatske (zahtjev br. 29823/13),
Dragan Radičanin i drugi protiv Hrvatske (zahtjev br. 75504/12), Radojka Kukavica
protiv Hrvatske (zahtjev br.. 79768/12), Gojević-Zrnić i Mančić protiv Hrvatske
(zahtjev br. 5676/13) te Dušan Lončar i drugi protiv Hrvatske (zahtjev br.
12744/13) Europski sud je donio odluke o nedopuštenosti zahtjeva zbog proteka
15 Zbog ratnih zločina protiv civila i zarobljenika počinjenih u Sisku na 10 godina zatvora
pravomoćno je osuđen Vladimir Milanković, u inkriminirano vrijeme zamjenik načelnika
Policijske uprave Sisak.

16Alternativni način rješavanja spora: uz potpisivanje prijateljskih rješenja/nagodbi, tužena
može ponuditi i potpisivanje unilateralne deklaracije kao vid priznanja povreda u zahtjevu
roka od 6 mjeseci od saznanja o neučinkovitosti istrage te nedovoljne aktivnosti
podnositelja zahtjeva radi intenzivnijeg postupanja tijela državnog progona.
Ujedno je sud proglasio nedopuštenim zahtjev Z. i dr. protiv Hrvatske (zahtjev br.
57812/13) kao preuranjen, jer je DORH ponovno otvorio istragu vezanu uz
usmrćenje supruga i oca podnositeljica nakon presude Europskog suda u
predmetu Marguš protiv Hrvatske (zahtjev br. 4450/10), u kojoj je sud utvrdio da
se pravilo ne bis in idem ne odnosi na amnestiju za ratne zločine.
Podaci za 2014. godinu o sudskim postupcima vezanima uz
diskriminaciju

Prema podacima Ministarstva pravosuđa pred sudovima u Republici Hrvatskoj
tijekom 2014. zaprimljena su 174 predmeta vezana uz diskriminaciju.
Najviše je prekršajnih postupaka zbog uznemiravanja iz čl. 25. Zakona o
suzbijanju diskriminacije (ZSD), dok su građanski postupci pokretani radi naknade
štete (čl. 17. st. 1. toč. 3 ZSD-a), zabrane ili otklanjanja diskriminacije (čl. 17. st.
1. toč. 1 ZSD-a) te kao prethodno pitanje u radnim sporovima. Niti u jednom
presuđenom građanskom postupku nije usvojen tužbeni zahtjev, tj. nije utvrđena
diskriminacija. Tijekom 2014. podignuto je šest optužnica, za kaznena djela
mučenja i drugog okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja iz čl. 104.
Kaznenog zakona (KZ), povrede ravnopravnosti iz čl. 125 KZ-a, povrede slobode
izražavanja nacionalne pripadnosti iz čl. 126 KZ-a, spolnog uznemiravanja iz čl.
156 KZ-a te javnog poticanja na nasilje i mržnju iz čl. 325. KZ-a. Iz 2013. godine u
2014. prenijeto je u rad 16 predmeta pa su ukupno u 2014. godini u radu bila 22
kaznena predmeta. Od toga broja u prošloj su godini pravomoćno riješena tek 3
predmeta.

Nema diskriminacije po zanimanju/statusu samozaposlene osobe
u svezi ostvarivanja mirovinskih prava
3. lipnja 2015. Ustavni sud RH je odbio ustavnu tužbu17 podnositeljice koja je
smatrala da je kao odvjetnica diskriminirana u komparaciji s drugim osobama
koje obavljaju samostalnu djelatnost.
Smatrala je da joj je neosnovano i nezakonito obustavljena isplata starosne
mirovine, jer je ponovno počela s obavljanjem odvjetničke djelatnosti, a posebno
da je Zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14 i 33/15)
diskriminirana u odnosu na druge građane RH koji su, nakon ostvarenja prava na
mirovinu, nastavili obavljati neograničeno samostalnu djelatnost te i nadalje, bez
ikakvih odbitaka, primaju ostvarenu i priznatu mirovinu, bez obzira na vrstu
ostvarene mirovine te nisu dužni plaćati nikakve doprinose.
Ustavni sud nije pronašao nijednu činjenicu ili okolnost koja bi upućivala da je
podnositeljica diskriminirana u ostvarenju nekog ustavnog prava po bilo kojem
17http://sljeme.usud.hr/usud/praksaw.nsf/Novosti/C12570D30061CE54C1257E590033103
5?OpenDocument
svojstvu: spolu, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom
podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili nekoj drugoj
osobini. Stoga je pozivanje na povredu ustavnog jamstva nediskriminacije iz čl.
14. st. 1. Ustava ocijenio neosnovanim. Ustavna formulacija “i druge osobine”
znači da Ustav RH (kao i Europska konvencija) ima otvorenu listu zaštićenih
osnova diskriminacije (a ne zatvorenu kao npr. Zakon o suzbijanju diskriminacije).
Tako je Ustavni sud u odluci broj U-III-1600/2004 od 17. listopada 2007. utvrdio
diskriminaciju na osnovi „položaja u ostvarenju prava na zaradu”. Stoga ova
odluka ne znači da diskriminacija na temelju zanimanja ne postoji, odnosno da
nije Ustavom zabranjena, već samo utvrđuje da u konkretnom slučaju
podnositeljica nije bila diskriminirana na temelju zanimanja.
Državno sudbeno vijeće provodi izbore za predsjednike velikog
broja županijskih, općinskih, trgovačkih i prekršajnih sudova
Državno sudbeno vijeće (DSV) je tijekom travnja i srpnja 2015. raspisalo oglase
za predsjednike 29 sudova – županijskih, općinskih, trgovačkih i prekršajnih.
Ujedno se po prvi put biraju suci Prekršajnog suda u Novom Zagrebu koji je počeo
s radom 1. srpnja 2015. godine, temeljem Zakona o područjima i sjedištima
sudova (NN 128/14).
U djelokrugu DSV-a su postupci imenovanja i razrješenja sudaca, stegovni
postupci i odobrenje za pritvaranje, određivanje istražnog zatvora i kazneni
progon kao i odlučivanje o imunitetu sudaca, premještaj sudaca, sudjelovanje u
osposobljavanju i usavršavanju sudaca i sudskih službenika, provođenje postupka
upisa kandidata u Državnu školu za pravosudne dužnosnike i postupka polaganja
završnog ispita, donošenje metodologije izrade ocjene sudaca, vođenje osobnih
očevidnika sudaca i konačno, vođenje i kontrola imovinskih kartica sudaca.
Novi članovi DSV-a, izabrani na izborima održanim 27. siječnja 2015., sedmorica
sudaca: Željko Šarić, Mijo Galiot, Damir Kontrec, Neven Cambi, Ivica Veselić,
Sabina Dugonjić i Nediljko Boban te dvojica sveučilišna profesora prava: Eduard
Kunštek i Igor Gliha, prisegnuli su početkom ožujka pred predsjednikom Vrhovnog
suda, a na konstituirajućoj sjednici za predsjednika novog saziva toga tijela
izabran je sudac Vrhovnog suda Željko Šarić.
U DSV-u iz prošlog saziva ostala su dvojica predstavnika Hrvatskog sabora, Josip
Leko iz redova vladajućih i Davorin Mlakar iz oporbe. Na izborima potkraj godine
trebali bi se birati novi članovi DSV-a iz reda zastupnika Hrvatskog sabora.